Reagovanje Marka Krstića na intervju dobitnika NIN-ove nagrade Saše Ilića, "Hajka na NIN-ovu nagradu pomogla mom romanu", koji je objavljen na našem portalu.

Da li je trebalo da nas iznenadi što se u intervjuu, lauret ovogodišnje NIN-ove nagrade, vođen logikom apgrejdovanog ždanovizma i BHS regionalizma, sistematski bavi romanima potpisnika bojkota, izdvajajući od potpisanih 18 samo pet imena (Vladimir Kecmanović, Dejan Stojiljković, Slobodan Vladušić, Nikola Malović, moja malenkost), koje je naravno najzgodnije opičiti (čik druge!) jer je sa njima u književnom sukobu (no, nakon bojkota sad će i ostali potpisnici doći na red!), i u tom smislu izdvaja „nekoliko književno patriotskih modela koji su kod nas lansirani kao najvažniji“? I da li iznenađuje što i pored ostalih nebuloza izrečenih u intervjuu, autor PIK-a priznaje da moj roman o Če Gevari „Mundo libre“, i pored dobre volje, nije mogao pročitati ne zbog teme, već iz stilskih razloga? Nimalo. Socrealistički, patriotski, ili bilo koji drugi razlozi, samo su izvori za isključivost, u duhu njegovih svetonazora. To je dugogodišnji metod „uma od betona“, i sa moje strane mogu samo da ga dodatno podržim da istraje u tome, jer dokazivati suprotno ravno je dokazivanju da je zemlja okrugla. Ako je roman PIK, po preporuci jedne članice NIN-ovog žirija, „povratak velikoj naraciji“ i predstavlja „preokret, izlazak iz duboke krize koja srpsku književnost prati dugi niz godina“, kako kaže drugi član, moram priznati da ni pored volje nisam uspeo da ga pročitam, ne zbog džeza, već zbog masakra na Korinćanskim stenama. Na toj temi se najbolje vidi kako pisac ustupa mesto političkoj korektnosti, a poetika politici, kao povratak negacije književnosti.

Marko Krstić, pisac.