Univezitet UETC u Limi, Foto: Iwan Baan/Pritzker prize

Irkinje Ivon Farel i Šeli Meknamara dobitnice su Prickerove nagrade (Pritzker), nezvaničnog Oskara za arhitekturu. "Ljudima ne treba samo građevina koja će da ih zaštiti od kiše. Treba im nešto za šta mi moramo da pronađemo adektvatni izraz", kaže Meknamara.

„Njihov pristup arhtekturi je uvek iskren i otkriva razumevanje procesa dizajna i konstrukcije, od struktura velikih razmera do najmanjeg detalja. Često se baš u tim detaljima, naročito na građevinama skromnijeg budžeta, najpre oseća njihov veliki uticaj…
Pionirke u polju koje je tradicionalno bilo i još uvek je profesija kojom dominiraju muškarci, one su poput svetionika drugim ženama zbog načina na koji su utrle svoj profesionalni put“, piše u saopštenju žirija.

Sem zbog svojih radova one su nagrađene i zbog načina na koji vode studio i zbog darežljivosti prema kolegama.

Ivon Farel i Šeli Meknamara Foto: Alice Clancy/Pritzker prize

Univerzitet Luiđi Bočoni, Foto: Federico Brunetti/Pritzker prizeIvon Farel (68) i Šeli Meknamara (67) upoznale su se na Univerzitetu u Dablinu 1974. a četiri godine kasnije osnovale su studio „Grafton Architects“ u Dablinu. Danas imaju 38 zaposlenih.

One su četvrta i peta žena laureat Prickera, nakon Zahe Hadid (pobedila 2004), Kazujo Seđime (pobedila sa Rjuom Nišizavom 2010) i Karme Piđem, koja je 2017. pobedila sa Ramonom Vilaltom. Sem zlatne medalje, nagrada im donosi i 100.000 dolara. Međutim, skromne Irkinje su izjavile da bi radije da ostanu upamćene po „načinu razmišljanja i sistemima vrednosti“ nego po nekom dizajnerskom potpisu.

– Ne plašimo se monumentalnosti ili velikih gestova, onda kada je to neopodno, ali ne bojimo se ni da uzmaknemo i ostanemo u pozadini. Razmišljamo o tome kako se ljudsko biće oseća u našem prostoru. Volimo da mislimo da je naš zadatak prevashodno humanistički – izjavila je Šeli Meknamara za „Njujork tajms“ (New York Times).

Univerzitet Luiđi Bočoni Foto: Federico Brunetti/Pritzker prize

Ona je istakla da, pre svega, njen studio vodi računa o fizičkim zahtevima građevine i okoline.

– Mi smo poput inovatora prostora. Volimo da koristimo termin „fizika kulture“. Arhitektura reaguje ne samo na fizičke potrebe već i na odreženu lokaciju na Zemlji. Arhitektura je nemi jezik koji govori. Ljudima ne treba samo građevina koja će da ih zaštiti od kiše. Treba im nešto za šta mi moramo da pronađemo adekvatni izraz – kazala je Meknamara.

– Mnogo je građevina koje posetite i divite im se, ali osetite da tu nešto nedostaje. Arhitektura nije samo dizajn i prefinjenost izrade, već i onaj osećaj koji imate kada uđete u prostor – dodala je Meknamara.

Ivon i Šeli dizajnirale su građevine širom sveta: kompleks zgrada u Severnoj King ulici u Dablinu, Urbani institut Irske u Dablinu, Univerzitet UTEC u Limi, kampus za Medicinski fakultet pri Univerzitetu u Limeriku, Univerzitet Luiđi Bočoni u Milanu, Institut Mines Telekom u Parizu…

Institut Mines Télécom u Parizu, Foto: Alexandre Soria/Pritzker prize

Bile su direktorke Bijenala arhitekture u Veneciji 2018. Tom prilikom su u zvaničnom saopštenju poručile da ih zanimaju stvari izvan vizuelnog, da žele da istaknu ulogu arhtekture u koreografiji svakodonevice.
„Za nas je Zemlja klijent, što sa sobom donosi dugoročne odgovornosti“.

Krajem prošle godine njih dve su dobile i Kraljevsku zlatnu medalju RIBA za arhitekturu, za dizajn UTEC-a u Limi, koju su sudije nazvale „modernim Maču Pikčuom“.

Prickerova nagrada je ustanovljena 1979. kao nagrada za živog arhitektu čije delo iskazuje kombinaciju talenta, vizije i posvećenosti i smatra se najprestižnijom nagradom u ovoj oblasti. Dodeljuje je Hajat fondacija koju vodi porodica Pricker.