Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs

Petak, 8. maj; 5,30h.

Sinoć sam prošla centrom grada. U Knez Mihajlovoj, velika gužva. Kao nekad, pa i veća. Mnogo mladog sveta, sedi se u kafićima. Šta to beše rastojanje? Ne nose se više ni maske ni rukavice?! Bila bi to lepa slika uzavrelog grada, da nije zastrašujuća. Kako je moguće da su građani, odmah, zaboravili sve preporučene mere zaštite? Ima, naravno, i nekog opravdanja za neobuzdanost koja dolazi od puste želje za slobodom. Kako se odupreti potrebi da se odmah izađe napolje, da se odbaci sve što je, vanrednim stanjem i policijskim časom, predugo nametano? Osećamo se kao da smo tih mesec i po dana živeli u ekspres loncu koji je danas bučno eksplodirao. Zato se bezglavo pojurilo u “život“.

Politika je i u pandemiji bila glasnija i ubedljivija od medicinske struke. Zato se, ovde, više veruje teorijama zavere i lažnim vestima, malo se čitaju analize i mišljenja eksperata. Lekari su precizno savetovali: sačekati, bar dve nedelje bez ijednog obolelog, pa tek onda polako krenuti u uobičajene aktivnosti. Nama, građanima, neophodan je i mentalni predah, potrebni su nam naredni dani i nedelje mirnog života da se vratimo u normalu. Treba nam vremena da se saberemo, da se naviknmo na pridržavanje mera zaštite van karantina. Želimo da svedemo neke bilanse. Nisu nam sada potrebni ni predizborni skupovi ni zapaljive stranačke aktivnosti. Važniji su rezultati koje postižemo u savladavanju virusa, nego efemerni politički „uspesi“ i neubedljive izborne „pobede“. Svi smo mi rekonvalescenti. Ne treba nam požurivanje u gladijatorsku arenu u kojoj, kao gomila željna spektakla, dižemo ili obaramo palac.

Ovo požurivanje na izbore stvara dodatnu nervozu, utisak kao da ne postoji sutra. A velika je podeljenost po tom pitanju. Posledice te preterane žurbe su brojne i teško se daju kontrolisati. Neobjašnjivo ubrzanje u popuštanja mera zaštite, pokazalo je preveliku žurbu i nervozu istih onih koji su najpre oklevali, a potom su te mere po kratkom postupku donosili i sprovodili. Mimo zakona. Znači li njima nešto broj od preko sto novoobolelih svakog dana? Mene taj broj veoma plaši.
U krakom bilansu, želela bih da najzad živim u inteligentnom društvu koje umesto da se osvrće tražeći neprijatelje, gleda unapred.

„Svet bi imao neograničene mogućnosti kada bi mogao ograničiti moć ograničenih“, reče neko.
„Dao bih ti polovinu mog carstva da me naučiš upravljati drugom polovinom“, vajkao se Petar Veliki.

Koja vrsta terapije nam je sada, dok se oporavljamo, potrebna? Više od svega, treba nam predah, potrebno nam je vreme.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare