Pančevački most, Foto: Vladan Aleksić

Veljko Vujačić, “Bez naziva”, Galerija B92; i Vladan Aleksić, “Ain`t no... but sunshine“, UK „Stari grad“

Dve tehnički raznorodne izložbe nose istovetnu mentalnu matricu. Vujačićevu čine platna ispunjena do perfekcije jednoličnim nanošenjem boje, Aleksićevu – fotografije ispražnjenog Beograda. Zajednički sadržaj obe je praznina. Međutim, kako i zašto praznina pobuđuje interesovanje jednog slikara i jednog fotografa, otkriva njihov stvaralački prosede.

Veljko Vujačić, Bez naziva, 2000., Foto: Vladimir Popović

Postavka 13 velikih platna slikanih kombinovanom tehnikom i nekoliko manjih pastela, Veljka Vujačića (1969), koju je osmislio Bojan Muždeka, ujedno autor teksta u katalogu, bavi se “pojmom minimalizma kao jednim od poslednjih stadijuma apstraktne slike”. Vujačića ne zanima nikakav narativ, odnosno poruka. Nema na njegovim slikama skrivenih simbola, asocijacija, citata, komentara, nema ničega što čini klasičnu sliku pa makar ona bila i apstraktna. Čak je i njegov koloristički dijapazon sveden na umirujuće pastelne tonove.

Veljko Vujačić, Bez naziva, 2001, Foto: Vladimir Popović

Rečju, nema ničeg što bi ometalo sliku da bude sama slika, do te mere pročišćena da bi se, da nema rama, mogla stopiti s zidovima galerije. Međutim, ram i postoji zato da bi se slika izdvojila: svaku sliku gledalac sam ispunjava sopstvenim sadržajem. Gledalac, zapravo, na sliku gleda ka na estetski predmet po sebi, svojom maštovitošću transponuje svoje iskustvo u sliku, odnosno doslikava je u svojoj svesti. Ova zahtevna interakcija – jer gledalac mora da bude iznutra podstaknut na ovakvu vrstu duhovnog angažmana – suština je minimalizma, pokreta koji je kročio u muzeje, naše domove i gradove krajem šezdesetih godina prošlog veka, očekujući makar od umetnosti iluziju i utopiju čistote.

Veljko Vujačić, Bez naziva, 1998, Foto: Vladimir Popović

Međutim, slike bez sadržaja nema, pa ni minimalističke koja ne može da potre slikarevu podsvest odnosno ono što gledalac hoće i može spolja (u slici) da vidi, prepozna, oseti.

Vujačić minimalizam dovodi do ekstrema apstrakcije ali ne depersonalizuje svoje delo, Muždeka u vrlo inspirativnom eseju piše: “Bitan element njegove `strukture` predstavlja odlika da bojeno polje ne sakriva potez, samu četku… (…) Postminimalizam slavi gest”.

Drugi put ka istom cilju vodi Vladana Aleksića (1971) koji naizgled snima prazne ulice u vreme vanrednog stanja, to jest zabrane kretanja tokom pandemije. Naizgled – jer nije imao dozvolu da se kreće kad je “policijski čas”, pa je snimao isključivo danju, pod suncem (otud naziv izložbe). Između više kadrova snimljenih s istog mesta iste ulice birao je prazan segment koji je potom uklapao u fotografiju-kolaž tako da izgleda da na ulici nema žive duše.

Mostarska petlja, Foto: Vladan Aleksić

Osim jednog malog robota koji je u funkciji posmatrača na opusteloj Planeti Zemlji. Scene podsećaju na kadrove iz animiranog filma `Wall.E`”, Valerija Sofronievskog, otkriva fotograf kome je ovo prva samostalna izložba. Inače, Voli je ime radoznalog, usamljenog robotića koji drhti od straha pred nepoznatim, u ovom slučaju sablasnim gradom.

Brankov most, Foto: Vladan Aleksić

Kod obojice – i Veljka Vujačića i Vladana Aleksića – vreme je stalo, a tišina pulsira…

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar