Piše Gorčin Stojanović: Laž

Drveni je zvučnik prislonjen uz zid, oko gramofona razbacane sedmoinčne ploče („singlice“), povađene iz omota. Mali di-džej uporno vrti nesuđenog pobednika Vašeg šlagera sezone, za tu, sedamdeset drugu godinu prošlog veka. Pesma se zove „Laž“, peva je Kemal Monteno, još je Kemica mlad, još su „Jedne noći u decembru“ i „Lidija“ incidenti, tek imaju nastati najbolje pesme velikog autora.Pesma nije pobedila te godine. Čobi i Pro Arte vapili su svoj beloputi šlager-soul „Nemoj, draga plakati“, niko kao Đorđe Novković nije uspevao da od posvemašnje banalnosti napravi hitove. „Laž“ bila je, što bi rekli u Novom Sadu – preterana: Sve, odnijela si sobom sve/moju ljubav, moje sne/cijeli život moj//Ti, kojoj dadoh prvi cvijet/kojoj dadoh cijeli svijet/otišla si sad, pa onda razorni refren: Laž, sve je bila laž/svaka tvoja riječ, sva ljubav tvoja/bol, samo tužnu bol/dala si mi ti, ljubavi moja. Uspinjuća harmonska progresija, nimalo nalik Keminom docnijem „krunerskom“ italo-bosanskom coolu, u kojem je pathos podrazumevajuća činjenica, a ne nasilno isijavanje nedomašene emocije – kao kod tolikih drugih – uznosi „Laž“ do poopštenog osećanja, nečeg što je nalik objavi, više nego plaču sa razloga ljubavne boli. One, koja je, kad je duševna, u ženskom rodu. Fizički bol, koji menja rod u masculinum, Kemo će opevati dvadeset godina kasnije, onda kad iz opkoljenog, granatiranog, izmučenog, omršavelog, žednog Sarajeva otpošalje „Pismo prijatelju“: ako pitaš kako mi je/da ti roknu samo dvije/sve bi ti se samo kazalo/nikome se ne ponovilo. A evo se ponavlja u Marijupolju, Kijevu, Harkovu. I ne samo dve, nego mnoge. I opet iz „Krušikove“ proizvodnje.https://www.youtube.com/watch?v=x-VYnIT0qzU„Laž“ je, rekoh li, iz mračne godine sedamdeset druge: dovršava se skidanje glava hrvatskih „proljećara“, padaju srpski „liberali“, staljinizam se, na mala vrata, vraća u okoliš odrtavelog operetskog diktatora, što je ostalo od šezdesetosmaškog pokušaja popravka „socijalizma s ljudskim licem“ otišlo je u pritajeni, čekajući nacoški resantiman, ili se utešilo komforom „dugog marša kroz institucije“ – a ni marša, ni institucija ne beše u ozbiljnom vidu – krenulo je ono što će, u svojoj neumitnoj konačnici, proizvesti „Pismo prijatelju“. To je danas znano. Tada, dok dečak sa „bitles“ frizurom opetovano „navija“ ploču (još se tako govori, iako gramofoni odavno nisu na navijanje) sa tek objavljenim saundtrekom za nastupajuću deceniju, sve, čini se, još može izaći na dobro. Jer, može. Valja izići. Carstvo laži nije, kao, uostalom, i nijedno drugo carstvo, ni večito, ni bogomdano.Bonus video: Harkov, ruševine

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=apharkovrusevineivatrogascigp-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="3166691"]