Foto: EDMOND SADAKA EDMOND / Sipa Press / Profimedia

Upravo objavljeni album londonskih Sons of Kemet - "Black to the Future" (Impulse!), predstavlja savremeni džez koji zvuči istovremeno komunikativno i beskompromisno, dok se sa lakoćom i vrlo rečito bavi savremenim političkim i socijalnim temama.

Dragan Ambrozić Foto: Goran Srdanov

Britanski sastav Sons of Kemet teško ćete naći na top listama, ili na plej listama popularnih radio stanica. Savremenom džezu tu nema mesta, još od kad je Miles Davis poslednji put snimao obrade pop hitova. Pa ipak, svi koji su stigli da pozajme nešto od džeza za upotrebu u pop muzici, u međuvremenu su uzeli ono što im je odgovaralo i postigli uspeh. Ili možda stvarno mislite da bi Amy Winehouse ili Adele uopšte postojale da u zaleđu nisu imale dugačku senku Billie Holiday?

Međutim, vremena se menjaju, i u današnjem multižanrovskom svetu savremeni džez ima svoje mesto, takav kakav je. Ne samo da njegovo vreme nije prošlo, nego je – paradoksalno – našao novi smisao u digitalnom okruženju.

Postajući sve više elektronska/digitalna, popularna muzika je polako postala sve apstraktnija, reči u njoj gube smisao i sve ih je manje u opticaju, pa vrhunska instrumentalna muzika odjednom počinje da dobija novu težinu.

Nova generacija džez autora koja vlada već dvadesetak godina razvila je i novi senzibilitet – odrasla je slušajući istoriju džeza jednako kao i di-džeje, alternativni rok i hip hop. Za njih se virtuoznost podrazumeva, ali jednako važno je imati emociju i stav. Tako se savremeni džez vratio u opticaj kao relevantna muzika, koja nešto poručuje društvu.

Sons of Kemet su londonska postava koja je pre osam godina unela revoluciju u moderni džez, spajajući ga iznova sa njegovom plemenskom dušom, ovaj put u gradskom okruženju 21. veka. Do te mere su ga inovirali, vraćajući u njega osećaj stvarnog života, kombinujući afrički feeling satkan od mnogih perkusija sa naglašenim urbanim melodijama, da je njegov oblik postao nova pop forma. Ukoliko može postojati beskompromisni džez za masovno slušanje – Sons of Kemet su ga stvorili. 

Shabaka Hutchings Foto: Gonzales Photo / Alamy / Alamy / Profimedia

Nastranu što njihov lider, harizmatični Shabaka Hutchings, sve vreme tvrdi da to što sviraju ne želi da zove džezom, jer je u pitanju uvredljiv termin – čuli smo to kao tezu već i ranije (Steve Coleman, od skorašnjih gostiju Beogradskog džez festivala) – i ona je uglavnom služila za oslobađanje od tržišne niše u koju je nekomercijalna crnačka muzika žalosno ugurana.

Zato nam Sons of Kemet prezentuju muzički svet sačinjen od najboljeg od svih formi što imaju veze sa crnačkim kulturnim nasleđem – naći ćemo ovde i džez i rok i bluz i rap i njuorleanske duvačke sekcije koje marširaju i afričke udaraljke – retro-futuristički iskombinovane u nov jezik, koji se dešava danas i nešto nam govori o svetu oko nas.

Bend svesno drži sve svoje opcije otvorene i funkcioniše kao neobična postava širokih mogućnosti, u kojoj su, pored Hutchingsa (saksofon, klarinet), još i Theon Cross (tuba), te Tom Skinner i Eddie Hick (dva bubnjara), svi koautori, dok Shabaka istovremeno vodi tri uzbudljive grupe: osim revolucionarnih Sons of Kemet, tu su i Shabaka and the Ancestors, koji su još više okrenuti afro-roots zvuku, kao i The Comet Is Coming, psihodelična elektronska džez postava.

Foto: Promo

Tri grupe u kojima se Shabaka pojavljuje predstavljaju novo osvajanje slobode kad je u pitanju izražavanje muzikom i ne trpe ograničenja – na njihovim inače nagrađivanim albumima svašta se može desiti, ali je najvažnije da svi zvuče kao sasvim inovativan umetnički iskaz što nas se i te kako tiče. To je najvažnija karakteristika i Sons of Kemet na upravo objavljenom Black to the Future (Impulse!), uzbudljivom i neisforsiranom poetičnom istraživanju globalne kolektivne podsvesti, u čemu crnačka muzika igra glavnu ulogu.

Nije tajna da i ovaj album ima politizovanu komponentu usmerenu protiv zapadnjačkog sistemskog rasizma, koji je oduvek deo strukture tamošnjih društava. Sons of Kemet su odrasli u kastinskom uređenju, što nikad nije opraštalo drugačiju boju kože, ali to je samo početak njihove priče.

Najmoćnija stvar u vezi Sons of Kemet jeste u tome su što tužnu sudbinu crnog sveta na Zapadu uspešno podigli na nivo metafore za opštu represiju nad nemoćnima, koja vlada ovom planetom. 

Snovi, mašta i pamćenje su teritorije oko kojih se danas bore magovi političke i tržišne kontrole, a umetnost ih brani i čuva. Taj prostor Sons of Kemet ovde osvajaju za naše dobro, i ostavljaju na ovom tematskom albumu poruke u naslovima kompozicija, da bi nas otreznili ovako zatrovane raznim vrstama propagande i vratili sebi.

Početak i kraj su tako rezervisani za burne recitacije pune konfrontacije, u interpretaciji slam pesnika Joshue Idehena: „Field Negus“ i „Black“ zaokružuju sa obe strane ploče sagu o usamljeničkom položaju crnca kao žrtve vekovne eksploatacije, rečnikom koji nije daleko od jednih Public Enemy

„Pick Up Your Burning Cross“ (featuring Moor Mother and Angel Bat Dawid), „For the Culture“ (featuring D Double E), i posebno „Hustle“ (featuring Kojey Radical), pretvaraju ovu dramu u priču o prinudnim gradskim otpadnicima današnjice, sa kojima se svako može identifikovati.

Potom sledi niz instrumentalnih kompozicija ritualnog karaktera, sa nazivima kao borbenim pokličima, jer je u njima programska poruka: „To Never Forget the Source“, „In Remembrance of Those Fallen“, „Let the Circle Be Unbroken“, „Throughout the Madness, Stay Strong“.

Neke od njih uranjaju u orkestriranu lirsku pank kakofoniju, podsećajući na Rip, Rig & Panic, najjedinstveniji bend iz Bristola svih vremena, druge se smerno, ali s puno emocije, kreću ivicom nove klasike.

Možda i najbolja tema među njima je „Envision Yourself Levitating“, u kojoj su sažeta uzburkana osećanja ove ploče. Dostojanstven razvoj melodijske niti teče kao da prati procesiju i traje osam minuta, vodeći nas u predele u kojima još niko nije bio, baš kako obećava ime pesme.

Sons of Kemet na Black to the Future kreiraju novi jezik potlačenih celog sveta, na način na koji je to nekad davno bluz radio. Za razliku od onog što je Duke Ellington jednom slavno izjavio u vezi uloge muzičkog izražavanja u istoriji crnačke zajednice na Zapadu – „muzikom smo govorili ono što inače nismo smeli da kažemo“ – danas kad se sve sme reći, ali ništa više ne znači, jer smo okruženi lažima, Sons of Kemet svojom univerzalnom muzikom zasnovanom na crnačkom nasleđu, govore ono što svi sanjamo: zajednički san o slobodi i smislenom životu. 

Sons of Kemet nikom nisu dužni, ali mnogi će jednog dana biti dužni njima.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar