Maneskin
Maneskin Foto: KEVIN WINTER / Getty images / Profimedia

Prvo međunarodno izdanje italijanske grupe Måneskin, pobednika Evrovizije 2021, uspešno nam ponovo predstavlja rok muziku kao nešto zabavno, seksi i uzbudljivo.

Dragan Ambrozić, Foto: Goran Srdanov

Pre svega, treba na početku razjasniti jednu stvar: novi album sastava Måneskin“Rush!” (Epic), odlična je pop ploča, u rokenrol stilu. Ako uzmemo da je analiziramo kao čist rok produkt, možda bismo mogli da joj prigovorimo ovo ili ono, ali to bi bilo gubljenje vremena.

Ipak rokenrola na njoj ne nedostaje. Måneskin ne samo da su uspešno prepakovali glam rock ikonografiju iz sedamdesetih godina prošlog veka i predstavili je globalnoj javnosti kao nov pop fazon, nego su to uradili sa vrlo malo kompromisa, kad su u pitanju stavovi – što je sasvim rokerski čin. U nekim pesmama ekspresivnom svirkom uspevaju da oduvaju mnoge žive moderne rokere, čistim entuzijazmom i zaraznom verom u svoju pojavu (opet rokenrol čin!). Ono što je kod njih najlepše, jeste činjenica da rokenrol i dalje smatraju nečim živim – muzikom za party, skakanje i gubljenje glave. Ovde nema ničeg starinskog niti rekonstrukcije prošlosti – oni vrište da su bend iz sadašnjosti, koja njihovim prisustvom dobija neke drugačije boje i smisao (još jedan rokenrol čin!).

Foto: Promo

Uostalom, čak ni zagriženi ljubitelji klasične rok muzike, ne mogu da se ne prisete kako su nekad postojali ozbiljni pop-rok bendovi ovog tipa, koji su palili tinejdžere – umesto da prave dubokoumnu umetnost od rokenrola. Na tragu T. Rex, Slade i The Sweet (pogledaj linkove!), tako nam konačno dolaze Måneskin, bend za novu nestašnu decu. I zaista, sa njima je generacija Z (rođeni posle 1995.), dobila svoju prvu savremenu porciju rokenrol ludosti i smelosti da se bude svoj (opet rokenrol čin!).

Ključno je primetiti da Måneskin ni izdaleka ne kopiraju nijedno posebno ime iz istorije, nego sa veseljem primenjuju na današnjicu modele razmišljanja, ponašanja, izgledanja i pričanja iz prethodnih rok epoha. U suštini, oni su odlični stilisti, koji su odabrali ono što im je odgovaralo i upotrebili rokenrol kao estetiku pogodnu da opiše moderna vremena.

“Rush!” je do sad najambicioznija ploča Måneskina, očigledno koncipirana i komponovana tako da ih definitivno ustoliči kao svetski značajnu atrakciju. U pravom momentu. Jer, već je neko vreme prošlo od njihove senzacionalne pobede na Evroviziji godine 2021 i hype je počeo polako da se troši. Snimali su prošle godine u Los Anđelesu, sa mega-uspešnim producentom Maxom Martinom, i kažu da su napravili oko 50 numera, od kojih je samo 17 sad izašlo. Ipak, album traje nešto ispod sat vremena, ne više, što znači da su Måneskin usvojili politiku da ne guše, te da njihove kompozicije ne traju duže od 3 minuta – taman koliko traje adolescentska pažnja.

To je jasno još od prve dve stvari “Own My Mind” i “Gossip” (na kojoj gostuje Tom Morello iz Rage Aganst the Machine), sa kojima lansiraju seriju eksplozivnih, ali naglašeno melodičnih pesama, među kojima se naročito ističu “Bla Bla Bla” i “Kool Kids”. Obe nam nude ultimativne iskaze grupe Måneskin. “Bla Bla Bla” je tok misli upućen nekoj devojci, apsolutno originalno i duhovito sročen, tako da kroz njega saznajemo sve o njihovom odnosu, karakterima i postupcima što otkrivaju jednu neuzvraćenu ljubav. Ovo je samo prvi u nizu vrlo proživljenih portreta raznih ličnosti koje susrećemo na “Rush!”, što čini da njihove jednostavne pesme imaju izrazitu senzualnost i neočekivanu dubinu.

U “Kool Kids” bend se obračunava sa svetom političke korektnosti u kome caruju cool deca koja ne rade ništa uznemiravajuće, niti su u stanju da budu išta drugo od onog već propisanog. Zvuk sličan engleskom neo-punk sastavu Idles, i rečenice “I’m addicted to rock and roll”, “We’re not punk, we’re not pop, we’re just music freaks”, a posebno “But cool kids, they do not like rock / they only listen to trap and pop (Justin Bieber) / and everybody knows that rock and roll is shit” i “But cool kids, they are not as cool as us” – zvuče kao napisan program grupe Måneskin.

Sa svojim zapaljivim, himničnim refrenima “Baby Said”, “Gasoline”, “Feel” i “Don’t Wanna Sleep” napravljene su da dižu na noge na koncertima i žurkama (“We are going to dance on gasoline”), nastavljajući muško-ženski dijalog do krajnjih, izazovnih granica. Značajno je uočiti da se kao ranjiva strana u ovim odnosima uvek pojavljuje – dečko. U sjajnoj, furioznoj “Mark Chapman” (čovek koji je ubio Johna Lennona), ne kritikuje se samo masovno ludilo u koje upadaju opsednuti fanovi, nego i glamurizacija serijskih ubica kroz pop kulturu kojoj prisustvujemo (hvala bogu da je konačno neko nešto rekao protiv toga). Ta pesma i sledeće dve su na italijanskom jeziku (“La fine” i “Il dono della vita”) i – što se ovog potpisnika tiče – dokazuju da Måneskin imaju dušu, toplu, mediteransku. Posle njih, nema više sumnje da su Måneskin najbolji italijanski rokenrol proizvod svih vremena i jedan od boljih evropskih.

Da je to zaista tako i da imamo posla sa bendom od formata, potvrđuju završni trenuci: muška izazivačka “Mammamia” i funky vatrena “Supermodel” što je već bila hit širom planete, lože publiku da se zbliži, što je poruka posebne težine u ovoj sve većoj otuđenosti. Konačno dolazi trenutak sučeljavanja sa sobom u završnoj “The Loneliest” – baladi u formi oproštajnog pisma momka koji namerava da se ubije posle raskida. Da li stvarno hoće ili neće, nije ni važno, ali ova drama je realna i razumljiva za svakog tinejdžera. Tako su Måneskin učinili da se rokenrol ponovo tiče konkretnih i živih ljudi.

Ako mislite da je rok muzika disciplina egzistencijalističke filozofije, zaobiđite Måneskin. Ali, ako u ovom dobu opšte, svima dostupne, non-stop zabave, osećate da i rokenrolu pripada deo velike digitalne estrade – zavolećete njihovu drčnost, spontanost i humor, čega odavno više nema na svetskoj pozornici, ogrezloj u eskapizmu. Danas je i tako sve svedeno na pakovanje i stil, pa je dobro delo ponuditi i rokenrol kao stil globalnom tržištu. Možda neko nauči nešto više iz toga.

Måneskin su učinili da rokenrol ponovo bude ozbiljno shvaćen, zato što su uspeli da on opet zvuči i izgleda zavodljivo i seksi.

Bonus video: Nik Kejv na Exitu

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare