Oglas

Trag divljači - 1
Foto: Emilija Stanišić
Foto: Emilija Stanišić

Očevi do smrti gospodare igrom: Kritika filma "Trag divljači"

Trag Divljači je debitantski igrani film Nenada Pavlovića urađen po motivima proze njegovog oca, kultnog sineaste i pisca Žike Pavlovića. Na scenariju su pored njega radili i Dimitrije Vojnov i Đorđe Milosavljević. I iz tog “troglavog” pristupa ovoj priči, smeštenoj potkraj sedamdesetih prošlog veka u “vukojebinu” južne Srbije, može se iščitati njegov centralni problem - a to je tematska i stilska neujednačenost koja nakon “nekratkih” dva sata trajanja u velikoj meri srozava impresivan početak na utisak da ste gledali još jedan neubedljiv pilot neke srpske serije.

Oglas

1645950775-SVaa-1024x683.jpg
Slobodan Vujanović | Slobodan Vujanović

Iako deluje da će glavni junak priče biti novinar “Panorame”, Jugoslav Bucalo, on biva samo katalizator događaja koje je poslat da isprati. Upućen u jedno malo mesto da se pozabavi ubistvom lokalnog nastavnika, on usput saznaje da je u međuvremenu tamo ubijen i lokalni bos državne službe, i u pokušaju da razotkrije o čemu se radi biva uvučen u komplikovanu igru službe, policije i disidenata (koji slučajno ili namerno nosi prezime aktuelnog predsednika Odbora za KiM, ako je i meni dozvoljeno da “debeovski” nešto spekulišem), kao i porodične razmirice visokog činovnika službe Blagoja Jotića, čija odrasla deca su u fokusu istrage.Milosavljević je već trejdmarkovao van-beogradsku Srbiju kao svoj omiljeni reon za postavljanje priča i to je neretko najzanimljiviji momenat njegovih ostvarenja. Vojnov na sto donosi svoje autorsko koketiranje sa službama koje su i konceptualno i praktično kreatori kako naše prošlosti, tako i naše današnjice. Dok sam Pavlović donosi ono najzanimljivije, a to je blago karikaturalno i skoro kemp komponovani lik novinara Bucala koji izgleda kao neki francuski novinarčić/detektivčić (u vrlo dobroj izvedbi Raše Bukvića) koji nas, u fantastično dočaranom Beogradu sedamdesetih, priprema za jedan ležerniji i komičniji ton istrage pre nego što ista potone u uobičajenu “srpsku brlju” na kakve nas je i njegov otac privikavao svojim opusom.

Oglas

1663317313-Trag-divljaci-11.jpg
Foto: Emilija Stanišić | Foto: Emilija Stanišić

Međutim, problem nije u tom izneveravanju potencijalno zanimljivijeg tona, koliko u glumačkoj neujednačenosti u kojoj svaki akter duva u svoj instrument koliko jako može, i ume. Kao i u činjenici da priča scenaristički najvećim delom juri svoj rep, samo da bi se deus-ex-machinasto razrešila u poslednjoj sceni u kojoj nam Blagojev sin ili priznaje krivicu ili je servira ocu, a što je metaforično povezano sa dosta nebuloznim običajem po kome su lokalci svoje stare odvodili u neku pećinu i tamo ih ubijali kad ovi više nisu bili sposobni da služe porodici.https://www.youtube.com/watch?v=iC5rcrTyY6UInsinuacija da bi i Srbija tako trebalo da uradi sa svojim “očinjskim figurama” posejanim u službi ostaje skrivena iza kukavičkog ponašanja “sinova” i činjenice da očevi do smrti gospodare igrom. A sam film biva stereotipno prozivanje službe kojim sa totalne margine pokušavaju da se najave mnogo krupniji procesi koji će zateći Jugoslaviju dekadu kasnije.OCENA: 5/10

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare