0
Na prvom Reflektor teatar festivalu u Dorćol platzu 29. novembra biće izvedena monodrama "bukvalno. otprilike" po tekstu i u režiji Tadije Čalukovića, a koju izvodi Klara Fiolić. S mladom glumicom iz Zagreba, razgovarali smo o predstavi koja donosi jaku beogradsku priču, te mogu li se kroz kulturu i umetnost "pomiriti" Srbija i Hrvatska.
Monodrama je često, po nepisanom pravilu, žanr u koji se upuštaju iskusne glumice i glumci. Da li je potrebna hrabrost da već na početku svoje karijere izvodiš samostalnu predstavu?
– Mislim da je potrebna ogromna hrabrost. Nekako sam se uvjerila da sam dovoljno hrabra za taj pothvat. Imam tu sreću u nesreći da se životno volim “bacati na glavu” pa sam tako i ovaj put odlučila i napravila. Nije dobro živjeti u nekom strahu od rizika. Rizik je normalna stvar. Svaki dan kada izađem na ulicu riskiram svoj život, na neki način, jer o tome odlučuju neki drugi faktori na koje ja ne mogu utjecati. Zašto onda u umjetnosti ne dozvoliti sebi rizik? Vjerujem da ništa loše ne može izaći iz tog.
„bukvalno. otprilike.“ govori o problemu nepoverenja, o nemogućnosti pronalaženja svoje uloge u svim društvenim okvirima od porodice do poslovnog kolektiva. Da li ti je rad na monodrami možda doneo odgovor na pitanje kako sačuvati sebe u stresnim vremenima u kojima živimo?
– To je nešto na čemu se trudim raditi iz dana u dan. Prijeko je potrebno očuvati sebe u ovim vremenima kada nas se tjera da budemo stereotip u moru TikToka, Insta popularnosti i gdje je sve postalo toliko javno i toliko zapravo nebitno. Nisam pobornik današnjeg “stila života” i nije mi zabavno gledati kako mladi postaju bezlični. Mislim da je u ovom procesu više moj rad na sebi doprinio samoj monodrami nego obrnuto, jer smo iz toga nekako kretali. Iz te moje osobne ranjivosti, ali svakako je donio i neke druge odgovore i životna rješenja meni samoj, a vjerujem i Tadiji. Bitno je ostati ranjiv, ali svoj u toj ranjivosti. Ne dati na sebe. Ja sam cijeli život nekako bila drugačija i nikada se nisam toga sramila jer sam imala divnu podršku kod kuće i znala sam da nije krivo biti “pomaknut”, osim što i dalje ne peglam odjeću (oprosti mama). I da, bit će teško i bit će stresno, ali bit ćeš svoj i bit ćeš sretan. I to je nešto što želim prenijeti svima. I maloj Klari i svim malima koji se skrivaju u nama i svima malima koji tek žele i misle da će biti nešto posebno veliki kasnije.
Šta za tebe znači prilika da nastupiš na prvom Reflektor teatar festivalu? I da li si upoznata sa radom ostalih autorki i autora koji na festival nastupaju?
– Za mene je to i dalje nestvarno. Zašto? Zato što evo baš sam neki dan komentirala s najboljim prijateljem kako bih voljela i da mi je bar sada nekako na bilo koji način reći “maloj Klari” da će se snovi već početi ostvarivati s 24. Prezahvalna sam Reflektoru, Tadiji, Minji i Jovanu na prije svega velikom povjerenju i divnoj prilici. Tadiji isto tako na ludosti. Nije mala i laka stvar pozvati Hrvaticu da igra jednu jako beogradsku priču. Poštujem i pratim stvaralaštvo Zlatka Pakovića, smatram da je beskompromisan u svemu što radi i veselim se gledati njegovu novu predstavu. Naravno, uz to mi je drago što igra i sad već kultna predstava „Muškarčine“ Minje Bogavac. To je nešto o čemu sam puno slušala svih ovih godina, pa se ovo čini kao savršena prilika da je napokon pogledam.
Studiraš na ADU u Zagrebu, to je pandan našem FDU. Koja je razlika između hrvatske i srpske pozorišne i filmske scene?
– Studiram na Akademiji dramske umjenosti u Zagrebu, iako sam doduše sada konkretno na pauzi. Mislim da je razlika svakako prisutna i postojeća. Beogradski princip rada bitno je dinamičniji, bilo da se radi o hiperprodukciji ili čak stilu igre, dok u zagrebačkom modelu rada ima više temeljitosti koja se uvijek vidi i osjeti. Zaključno bih rekla da Beograd u svojoj ekspanzivnosti kvantitete često gubi na kvaliteti, a Zagreb u svojoj inertnosti i tromosti često gubi širu poetsku raznolikost u filmu i kazalištu.
Pored glume, kantautorka si u bendu Baby Babilon. Muzikalnost je uvek dodatna prednost u glumi. Da li razmišljaš o ulozi u mjuziklu? I kako posmatraš spoj te dve umetnosti?
– Odrasla sam uz glazbu i oduvijek sam znala da ona ne može samo tako nestati iz mog života. Zanimljivo mi je da me pitate baš konkretno za mjuzikl jer je to nešto zbog čega sam se prvi put zaljubila u glumu i shvatila da je to nešto što bih željela raditi. Naime, kao klinka sam otišla gledati predstavu “Jalta, Jalta” u izvedbi Kazališta Komedija u Zagrebu, koja je na neki način rekla bih kultna predstava autora Milana Grgića i Alfija Kabilja i tamo sam shvatila da je to to. Imala sam čak i VHS kazetu izvedbe i vrtila ju skoro pa svakodnevno, naučila sve pjesme, koreografije pa čak i djelomično tekst. Sanjala kako ću i ja jednoga dana igrati Ninu Filipovnu, možda taj san nije u potpunosti nestao, ali nekako sam postal i otvorenija za druge podvrste teatra. Spoj te dvije umjetnosti smatram nužnim. Glazba je sve, isto kao i kazalište i samim time u mojoj glavi ne postoji jedno bez drugog. Svaka predstava je koncert i svaki koncert je predstava, ako me razumijete. Jedno povlači drugo. Nije glazba u kazalištu samo režijski alat kada ne znamo što kako riješiti ili način na koji popunjujemo prijelaze, već postaje svojevrsno lijevo plućno krilo predstave.
Da li veruješ da reditelj Tadija Čaluković i ti možete da „pomirite“ Beograd i Zagreb (Srbiju i Hrvatsku) koji su često u nekom sporu, a ovih dana vode diplomatski rat?
– Ambiciozno je očekivati da umjetnost napravi velike političke promjene. No, moramo vjerovati da su pojedinačne promjene moguće, a to je ponekad sasvim dovoljno. Zato smatram da su ovakve vrste povezivanja beogradskih i zagrebačkih umjetnika i te kako potrebne, jer se kroz niz pojedinačnih primjera normalnosti može donekle utjecati na širu sliku cijele regije. Možda zvuči malo sebično, ali važno mi je da barem ja uvijek ostanem na svijetloj strani teatra, politike i života.
Bonus video: Predstava „Kuća“ u Zvezdara teatru