Foto: Igor Ripak, Aleksandar Popov

Beogradski umetnik Nebojša Yamasaki Vukelić imao je nedavno zapaženu izložbu u Domu omladine Beograda. Izložba "Hodaj u sporoj budućnosti" koncipirana je kao priča u slikama, priča o paru koji su poslednji preživeli nakon misterioznog apokaliptičnog događaja koji je ostavio grad obrastao u fantastičnoj flori. U razgovoru za Nova.rs umetnik otkriva zašto je kraj sveta nešto što možda i priželjkujemo.

Ima jedna scena u seriji White Lotus, kada jedna bogata žena sedi u društvu drugih bogatih ljudi u fensi letovalištu na Siciliji i onako usput kaže da je brine sve ovo što se dešava u svetu. Ostali bogati ljudi su bili totalno zbunjeni – nisu imali pojma o čemu ona priča. Tvoja nedavna izložba bavi se svetom nakon neke vrste apokalipse. Kako bi ti ukratko objasnio onim bogatim ljudima, a i ostalima – zašto svet ide dođavola?

Držim se toga da nije moje da objašnjavam, postoje ljudi kojima je to posao i koji bi to bolje uradili od mene, a i mislim da umetnost nije baš najbolji način za ubeđivanje. Moja želja je bila da izrazim neku drugu vrstu osećanja vezanu za ideju kraja sveta, ne kao neke katastrofe koju iščekujemo, nego kao nečeg što možda čak i priželjkujemo.

Foto: Igor Ripak

U centru tog postapokaliptičnog sveta na tvojim novim slikama je jedna ljubavna priča. Da li je za takvu vrstu odluke bila potrebna hrabrost? Nismo baš navikli na ljubavne priče u središtu savremene srpske likovne umetnosti, rekao bih…

Imao sam velike nedoumice oko toga, naročito kako je priča za mene samog postajala sve ličnija i emotivnija. Zaista, pričanje o ljubavi i osećanjima nije baš uobičajena stvar u savremenoj umetnosti, naprotiv, to su neke teme koje se implicitno doživljavaju kao „banalne“. Ali bilo mi je bitno da u tome budem maksimalno iskren. Našao sam inspiraciju i potvrdu u muzici, gde je, za razliku od vizuelne umetnosti, ovo ne samo prihvatljiva, nego čak i dominantna tematika. Tako su nastali i ta muzika i poezija koji su integralni deo izložbe i određuju njenu atmosferu.

Foto: Igor Ripak

Ljubavna priča o kojoj je ovde reč pritom je gej ljubavna priča. Prvo što mi je palo na pamet bilo je: Zar ne bi bilo genijalno da jedini ljudi koji su preživeli apokalipsu bude jedan gej par? Misliš li da je takva ideja i dalje “provokacija” u Srbiji, ili ti se čini da smo to pitanje već prevazišli?

Kada sam prvi put došao na ideju da priča bude o toj dvojici ljubavnika kao poslednjim ljudima na kraju sveta, uzbudljiva mi je bila ideja o njihovoj potpunoj nepripremljenosti za tu situaciju. Oni nemaju nikakve veštine za preživljavanje, jer su sve veštine koje imaju stekli u svetu koji više ne postoji. A osim toga, oni ne mogu ni da se reprodukuju, tako da predstavljaju neki apsolutni kraj.

Postoji neka umetnost koja je motivisana potrebom da provocira, i ona kojoj to može a i ne mora biti posledica. Ono čemu se ja nadam je da svojim radom mogu da otvorim prostor za prepoznavanje i prihvatanje, za ogledanje u nekim osećanjima i mislima koje nije lako artikulisati. I za mene samog je proces rada na ovoj izložbi značio to isto.

Foto: Igor Ripak

Veoma je zanimljiv način na koji si koristio belinu na ovim slikama. Meni lično je zbog te beline sve delovalo još više spuki nego inače. Šta se krije iza te beline?

To je belina koja uleće u te slike i briše ih. Za mene ona predstavlja, između ostalog, i neku nemogućnost da se svet-nakon-kraja-sveta do kraja domisli, opiše, definiše. To je taj otvoreni prostor koji je istovremeno i strašan, i priželjkivan.

Foto: Igor Ripak

Ovo pitanje dovodi me i do poezije, jer je važan deo izložbe i efektna pesma koja je prati. Kao što je u pisanju poezije nekad važnije brisati nego pisati, čini mi se da je slično bilo i u slikarskom postupku na ovim slikama. Da li već dugo pišeš poeziju? Kad će zbirka?

To je za sada jedina pesma koju sam napisao u životu. Nastala je spontano, u nekoj šetnji po kraju. Zvuči kao kliše, ali reči su prosto navirale, u nekom dosta emotivnom trenutku. Trebalo mi je neko vreme da to počnem da zovem pesmom, a ne „tekstom za izložbu“!

Foto: Igor Ripak

Važan deo tvoje estetike su socrealističke zgrade Novog Beograda. Kako tumačiš praktično globalnu pomamu za “brutalističkom” arhitekturom bivše Jugoslavije i drugih eks-komunističkih država? Imaš li omiljenu brutalističku zgradu i zašto baš nju?

Moj utisak je da je to jedan estetski odgovor na osećaj bezizlaznosti kapitalizma, u kome se ta bezizlaznost sa jedne strane potvrđuje, jer se one često prikazuju kao neke egzotične ruine prošlosti, ali sa druge strane možda je to potreba i da se misli o alternativama, ili možda ne da se misli, nego da se, estetski, oseti. Omiljena brutalistička zgrada… Privlače me zgrade, ili pre krajevi, koji deluju nekako obično i pomalo anonimno, koji nisu nužno neki najupečatliviji primeri te vrste gradnje. Ima ih dosta – belo-crvene zgrade bloka 70a koji mi leti ima neku morsku atmosferu, polukružno raspoređene zgrade Medaka 2, zgrade u Rimskoj ulici… Zelenilo je integralni deo te arhitekture, možda zato razmišljam o krajevima pre nego o pojedinačnim zgradama.

Foto: Igor Ripak

Tvoji koreni su ličko-japanski. Bio sam u Japanu, u Lici sam se rodio i mogao bih da kažem da ne postoje dve sredine koje se više razlikuju. Razmišljaš li nekad o tome? Kako je Japan uticao na tvoju umetnost?

Nedavno sam saznao da postoji termin „deca treće kulture“, koji se odnosi na ljude koji odrastaju u kulturi drugačijoj od onih iz koje potiču njihovi roditelji, što dovodi do specifičnog mešanja uticaja i osećaja identiteta. Odrastao sam na japanskim slikovnicama i crtanim filmovima, što je definitivno imalo uticaja na moj senzibilitet. Ali trudim se da ne razmišljam previše o tome.

Foto: Igor Ripak

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar