0
Interakcija između hrvatskih i srpskih umjetnika je vrlo važna, kaže Daniela Bilopavlović Bedenik, voditeljka Zbirke marginalne umjetnosti MSU Zagreb, autorka izložbe "Hvatači snova", koja će biti otvorena danas u 14 časova u Galeriji Muzeja naivne i marginalne umetnosti u Jagodini.
Piše: Nikola Marković
Ovom prilikom će Muzej suvremene umjetnosti iz Zagreba u saradnji sa asocijacijom Art Brut Serbia, nakon Zagrebačke prezentacije 2020. godine, i našoj publici će predstaviti izbor autentičnih dela dvadeset autora nekonvencionalne umetničke scene Srbije i Hrvatske. Ovom prilikom razgovarali smo sa autorkom o predstojećoj izložbi i delima koja će na njoj biti zastupljena.
Kako doživljavate naziv izložbe „Hvatači snova“, na koji način on referiše na radove umetnika čija ćemo dela videti na izložbi?
– Naziv izložbe došao je spontano i vrlo brzo uz inspiriraciju tekstovima Radovana Ivšića o njegovom prijatelju, suradniku i velikom umjetniku Matiji Skurjeniju. Ivšić je Skurjenija opisao kao „rudara snova“ što je on uistinu i bio. Pretvaravši svoje snove i vizije u crteže i slike, Skurjeni je zapravo bio prvi hrvatski „autsajder“, a ne naivni slikar. Recentni umjetnici koje predstavljamo na izložbi iznose na vidjelo svoje snove, svoju intimu i najdublje stanje svijesti i pretaču ih u djela. Od tuda naziv „Hvatači snova“.
Izložba „Hvatači snova“ biće priređena u Galeriji Muzeja naivne i marginalne umetnosti. Pored ovih pojmova naivno i marginalno, kao značajan se izdvaja i pojam austajderske umetnosti na koji stavljate značajan fokus. Šta je to što izdvaja autsajdere kao zasebnu celinu u ovom kontekstu?
– Dugo se vode polemike o definiranju umjetnika autsajdera. Termin Outsider art je američki ekvivalent za umjetnost art bruta koji je nastao u Evropi. Ono što je činjenica, bez obzira nazivali ovu granu umjetnosti autsajderskom, art brut ili marginalnom, da je na samom rubu. Rubu prihvaćanja u umjetničkom svijetu. Mislim da je u našem jeziku i podneblju najispravnije nazvati ovu umjetnost marginalnom. Pritom značenje ne mora nužno podrazumijevati da su svi marginalni umjetnici autoditakti, već svi oni koji ne slijede suvremene umjetničke trendove nego stvaraju iz potrebe, bez namjere, neopterećeni akademskim okvirima, maksimalno izražavajući svoju potrebu za osobnom slobodom. Ranije se outsider art često poistovjećivao s naivnom umjetnošću, osobito je to bio slučaj na našim prostorima. Sličnosti između ova dva žanra uočavamo u pristupu i stavu prema shvaćanju umjetnosti. Međutim, sam doživljaj potpuno je drugačiji. Dok stvaralaštvo naivnih umjetnika uglavnom predstavlja njihov proživljeni, vanjski svijet, autsajderi istražuju vlastitu unutarnju zbilju.
Gde se stilski, pa i u smislu kolektiva/organizovanosti, nalaze hrvatski autsajderi u odnosu na art brutiste iz Srbije, čija ćemo dela takođe videti na izložbi?
– O stilu je teško, gotovo nemoguće govoriti jer ga zapravo nema. Ono što ih sve povezuje je neizmjerna ljubav i želja za stvaranjem i svojstvenim izrazom koji se identificira sa samim umjetnikom. I to je ono što ih čini drugačijima i posebnima.
Postoji li interakcija između ove dve, hrvatske i srpske scene i koliko je ona važna?
– Srećom, uz divnu suradnju sa Goranom Stojčetovićem i udruženjem Art Brut Serbia, sada postoji. Nakon izložbe u Zagrebu desila su se mnoga prijateljstva i suradnje koje će se, sigurna sam, nastaviti i dalje. Ta interakcija između hrvatskih i srpskih umjetnika je vrlo važna obzirom da je marginalna umjetnička scena i u Hrvatskoj i u Srbiji još uvijek na rubu. Ovakvim zajedničkim izložbama kao što su „Hvatači snova“ radimo na njezinoj vidljivosti na razini regije a i šire.
Koji je prelomni trenutak za prihvatanje autsajderske umetnosti u Hrvatskoj? Gde su ti umetnici bili u Jugoslaviji i koliko je njihova pozicija u istorijskom kontekstu bila suštinski drugačija u odnosu na sadašnju?
– 90-tih godina prošloga stoljeća tadašnja kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu Nada Vrkljan Križić napravila je veliki iskorak izloživši na skupnoj izložbi Outsideri do tada potpuno nepoznate autore. Izložba je održana je u Muzeju 1998. godine i na njoj su prvi put prikazani umjetnici autodidakti – umjetnici neformalnoga likovnog obrazovanja koje su ranije jednostavno nazivali naivcima, u potpuno novom kontekstu. Dvije godine kasnije uslijedio je nastavak i izložba Outsideri 2. Te izložbe su bile nešto sasvim novo i drugačije i publika je to objeručke prihvatila. Nakon nekoliko godina zatišja i gašenja Zbirke marginalne umjetnosti po odlasku njezine voditeljice Nade Vrkljan Križić u mirovinu, Zbirka je u zagrebačkom MSU na novim premisama ponovno osnovana 2016. godine. Od tog vremena ponovno se počinje raditi na prikupljanju radova i aktualizaciji Zbirke te predstavljanju pojedinih autora i autorica kao i skupnih izložba.
Ovi umetnici dolaze iz sveta undergrounda i samoorganizovanosti. Šta za tu scenu znači izlaganje u državnim galerijskim prostorima i neka vrsta priznanja u svetu „zvanične“ kulture?
– Imamo sjajne marginalne umjetnike koji zaslužuju biti priznati i izlagani u muzejima i galerijama i predstavljeni muzejskoj publici jednako kao i na underground sceni. Moramo osvijestiti da je muzej javna ustanova u kulturi koja MORA biti dostupna svima. Zagrebačka je izložba, bez obzira na vrhunac pandemije bila iznimno dobro posjećena te je probudila velik interes kako publike, tako i medija. Što je još jedan dokaz da postoji potreba za novom i drugačijom umjetnošću. Zato je iznimno važno da je izložba pozvana na gostovanje u Srbiju te ovom prilikom zahvaljujem Muzeju naivne i marginalne umetnosti i ravnateljici Ivani Bašičević Antić na pruženoj prilici.
U vaš propratnom tekstu za izložbu pominjete i način na koji se društvo odnosi prema „ludim umetnicima“ odnosno ludosti i vezi mentalnog stanja sa „drugačijom“ umetnošću. Koliko je i zbog čega važno govoriti o tom aspektu stvaralaštva autsajdera?
– Mislim da je na nama da rušimo granice i razbijamo okvire i da u muzeje i galerije uvodimo novu „politiku“. Zašto bi umjetnost nužno morala biti stvarana po zadanim, akademskim okvirima? I zašto bi ti umjetnici morali biti zakinuti za izlaganjem u takvim institucijama?
Još početkom 20. stoljeća psihijatar i povjesničar umjetnosti Hans Prinzhorn (1886 – 1933) u svojim je istraživanjima nastojao proniknuti u sam proces umjetničke kreacije duševnih bolesnika. U knjizi Bildnerei der Geisteskranken (Slikarstvo duševnih bolesnika) iz davne 1922. nastojao je dokazati da je kod takozvanih mentalno oboljelih umjetnika zapravo riječ o umjetnicima koji su u svojem prirodnom stanju, izolirani od društva i socijalno neiskvareni, a njihova je umjetnost proizašla iz najdubljih slojeva psihe. Sakupio je na tisuće djela nekoliko stotina umjetnika s različitim psihičkim smetnjama te je napisao rad o toj temi.
Nakon Prinzhornove smrti, u Minhenu je 1937. godine, neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti, otvorena prva izložba na kojoj su se nacisti obračunali s modernom umjetnošću, Entartete Kunst (Degenerirana/izopačena umjetnost). Na njoj su bila izložena djela danas najvećih umjetnika 20. veka poput Picassa i Kokoschke, a uz njih su stajali i radovi iz Prinzhornove kolekcije. Na naslovnoj je stranici kataloga, uz pridjev izopačena, riječ umjetnost stavljena pod navodnike. Ovdje iščitavamo da je riječ o svojevrsnom izrugivanju, jer su se nacisti borili protiv „degeneriranog i izopačenog“. Velik dio radova s izložbe spaljen je 1939. godine, a samo je manji dio sačuvan.
No srećom, zahvaljujući Dubuffetu, koji je toj „izopačenoj“ umjetnosti dao identitet i definiciju te godinama sakupljao radove nepoznatih umjetnika ove, kako ju je i sam nazvao, sirove umjetnosti, njegova velika kolekcija art bruta pronašla je svoje mjesto muzeju u Lausannei u Švicarskoj koji je otvoren 1972. godine. Od tog vremena art brut priznata je grana umjetnosti, a umjetnici, bilo da se radi o mentalno oboljelima, ili pak zdravima sa drugačijom vizijom umjetnosti, izlažu se u istaknutim svjetskim muzejskim institucijama i galerijama.
Ovog ljeta u zagrebačkom MSU prikazali smo povijest autsajderskog i art brut stvaralaštva na izložbi iz Zbirke Infeld – „Nije san, nego doživljaj“. Na toj smo izložbi imali prilike upoznati velike umjetnike poput Adolfa Wölflija, Jeana Dubuffeta, Michela Nedjara i drugih koji su otvorili put priznavanju i ispravnom valoriziranju autsajderskog stvaralaštva. Izložbom „Hvatači snova“, nadam se, nastavljamo taj slijed otvarajući vrata novom pristupu i razumijevanju umjetnosti.
Bonus video: Izložba Andreja Josifovskog Pijaniste