Krleža i Srbi: Prvi dolazak u Beograd

Ne samo da je pisac „Glembajevih“ bio važan u Zagrebu, on je i te kako bio bitan i u Beogradu. Njegovi odnosi sa Srbima i Beogradom su dugotrajni, kontroverzni, privatni, službeni, poslovni i pre svega višeslojni. Pisac i novinar Radovan Popović je 1997. godine napisao knjigu „Krleža i Srbi“ (Službeni glasnik) koja hronološki prati velikog pisca kroz njegove odnose sa Srbijom i Srbima. Precizno po datumima čitamo o Krležinim dolascima u Beograd, o njegovom omiljenom ovdašnjem hotelu, o njegovim najboljim srpskim prijateljima, o njegovim komadima u pozorištima glavnog grada, o njegovim knjigama u Beogradu, o njegovom časopisu koji je ovde izdavao, o njegovom dopisivanju sa srpskim psicima i političarima… Sve je tu.

Od prvog dolaska u Beograd 1912. godine, pa sve do pred smrt, kada je ređe i dolazio. Jedno je sigurno, Krleža i njegov pogled na Srbiju i Srbe će uvek biti interesantan, koliko god nekad bio kontroverzan, jer što kaže Miljenko Jergović, Miroslav Krleža je i srpski pisac, koliko i hrvatski.Donosimo vam odlomke iz knjige „Krleža i Srbi“ Radovana Popovića, koji su nama bili najinteresantniji.“1912.Krleža prvi put dolazi u Beograd. Imao je nepunih dvadeset godina, a u zapisu „Izlet u Mađarsku 1947“ ovako je opisan taj dolazak u srpsku prestonicu:‘Otputovao sam bio prvi put u Beograd te godine polovinom maja, u predvečerje kumanovske bitke, kada se vlada Milovana Milovanovića trzala u agoniji jedne teške političke krize, pred samu smrt slavnog srbijanskog premijera. Omladina je smatrala Milovana Milovanovića austrijskim agentom, a on je, upravo u tome trenutku, potpisivao balkanski savez malih balkanskih zemalja i tako likvidirao posljednji saldo-konto najtežeg, turskog, srednjovjekovnog perioda naše historije.' Želeo je, kako je utvrdio njegov najpouzdaniji biograf prof. dr Stanko Lasić „da se javi u srpsku vojsku koja se priprema za obračun s Turskom. Lasić kaže da je Krleža u Beogradu ostao vrlo kratko, nekoliko dana, da je varoš bila prepuna oficira, da se sreo sa Milanom Pribićevićem (1877–1937), političar, sekretar Narodne odbrane, jedan od tvoraca plana za rušenje Austro-Ugarske, 1907), a bio je i u Ministarstvu vojnom – želeo je da uzme srpsko državljanstvo... Nije naišao na dobar prijem i morao je da se vrati tamo odakle je i došao u Srbiju, u Ludoviceum (Mađarska), u vojnu akademiju, čiji je pitomac i bio.”Krležu je pri tom njegovom prvom dolasku u Beograd oduševio pesnik Vojislav Ilić.“U jednom antikvarijatu u Knez-Mihailovoj otkrio sam Vojislava. U prvom susretu (maja 1912) ponio me kao orahovu ljusku. Bio je to doživljaj vrijedan da se doživi: silinom Vardara, pod surim večitim stenjem što se gordo u nebo diže, ponijela me bujica riječi, a na toj sam poplavi doživio i svoj prvi, kako da kažem, književnokomparativni šok: ta mi je stihija ponijela mog velikog, jedinstvenog, genijalnog Silvija Strahimira... Kroz Ilićevo pjesničko uho čitave je noći šumio motiv Dunava u raznim varijacijama... Njegovo poetsko djelo postalo je bitnim, dubokim, krvavim sastavnim dijelom moje vlastite svijesti, bez čega ne bih bio ono što jesam i što će se ugasiti tek kad se bude spustila nad moje oči siva kokošja mrena glupe i neminovne smrti.”Sledeće godine Krleža ponovo dolazi u Srbiju.“U proleće 1913. Krleža je ponovo – preko Pariza, Marselja i Soluna dospeo u Srbiju, u jeku balkanskog rata. Primio ga je u Solunu izaslanik srpske vojske, pukovnik Miloš Vasić. Krleža će u svojim uspomenama taj susret ovako zabeležiti:‘Primio me u jednoj maloj sobi poslijepodne, poslije ručka; sjedio je na vojničkom kavaletu i švajshemdu, zlatne ribice, u fontani pred kućom, jedan blijedi monah sa kamilavkom melanholično, idiotski zuri u te zlatne ribice, pljušti šedrvan, a general Vasić u švajshemdu dimi cigaretu i promatra me nepovjerljivo: evo jedne austrijske špijunčine!’Iz dva susreta sa Beogradom mladi Krleža će upamtiti neka mesta u srpskoj prestonici: kafane „Ruski car“, „Moskvu“, hotel „Grand“; osetiće miris ćevapčića; zaviriće u neka od predgrađa, kao što su Dorćol, Palilula... Ispovedajući se, mnogo godina kasnije, Krleža će reći:‘Čitava se Hrvatska već našla tu prije mene i to već poodavno. Od Šuleka i Gaja, Kukuljevića i Brlića, od Račkog do Fijana i Ružičke, od Mandrovića, Borštnika, Zvonarjeve, do Matoša, Đalskog, Lade, od Daničića, Bukovca, Rendića, Pančića i Štrosmajera, do Meštrovića, Krizmana, Tome Rosandića, Kljakovića, Jerolima Miše, Koste Strajnića, Trumbića, Hinkovića, Supila, Milana Pribićevića, Andrije Milčinovića, Milana Marjanovića, Iva i Luja Vojnovića, Murata, Emanuela Vidovića, Srđana Tucića, a uskoro stiže i moj drug iz djetinjstva Vladimir Čerina sa Pavlom Bastajićem, Mustafom Golubićem, Simom Miljušem, i čitavom bulumentom dječaka bezimenih, pjesnički raspoloženih, svih do jednog spremnih da odu na stratište, u tamnice, u komite, da legnu kao trupla na rasklimatane arnautske taljige i da ih odtandrkaju poprskane krečom do lomače, da ih poliju naftom i zapale, da bi se još dugo, masno i mračno dimili kao posmrtna magla što se povija sa staroslovenskih mogila, na kojima se puši žrtva paljenica fantastičnim kumirima."Jedno je sigurno, Krleža i njegov pogled na Srbiju i Srbe će uvek biti interesantan, koliko god nekad bio kontroverzan, jer što kaže Miljenko Jergović, Miroslav Krleža je i srpski pisac, koliko i hrvatski.Čitajte sutra: Krleža u svađi sa Crnjanskim u hotelu „Moskva“: „Gubi se od mog stola“Bonus video: Andrićevi znakovi u Beogradu

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=sortiandriceviznakoviubeograduam-novas-worldwide&stream=hp1400&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2122926"]