1
Sile zla nas okružiše; I posljednja oaza odumire, delić je stihova kojim je genocid u Srebrenici opisao tamošnji novinar Nino Ćatić, koji je poslednji put viđen živ tog 11. jula 1995. godine.
Srebreničana Nihada Ninu Ćatića mnogi pamte kao novinara, koji je studirao novinarstvo u Novom Sadu. I tog 10. jula 1995. javio se radioamaterskom vezom iz rodnog rada. Tada je kazao kako se “ Srebrenica pretvara u najveću klaonicu“, dodavši:
– Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno doneseno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici. Populacija u ovom gradu nestaje…
Genocid u Srebrenici opisao je i u stihovima, a portal Klix.ba podseća na njegovu pjesmu „Zaboravljeni“, koju je napisao 10. marta 1993. godine:
„Turobni drumovi nas gone
Izgnane, zaboravljene i odbačene.
Sile zla nas okružiše
I posljednja oaza odumire.
Opasne predjele prekoračismo
Otpadnici novog svijeta.
Dušman gazi i pali
Licemjeri kao da slaviše.
I nema kisika sem baruta.
Nema drveta sem olova.
I nema zemlje sem humova.
Izgnanici, otpadnici i zaboravljeni!
I on plahko diže ruke…
Izgnan od dušmana.
Progonjen zbog islama.
Zaboravljen od razuma.
Ko zasluži ovu patnju?
Da li on ima oči…
Zaboravljeni, izgnani i mrtvi.
Okaljan zaraznim bolestima.
Osakaćen nametnutom mržnjom.
I gladan i žedan i beskućnik.
Ovi dušmani nemaju premca;
Sporazumješe se sa đavolom.
Da li on ima oči,
Da nas spase, da nam priskoče.
Nismo bili dio Zapada;
Nit zatvoreni iza zavjesa.
Zar je krivica ovih patnika
Da mirno gledate naše humke?
Bosi trčimo po snježnim gorama.
Glad steže više od čelika.
Prognanici novih vremena;
Zaboravljeni od bogatuna.
Tešku kletvu neko nam uruči;
Živih ima još, da joj svjedoči.
Pregaženi drumovi i ogoljena brda;
Sad je stjecište prevarene sirotinje.
Gomile sklupčane po blatnjavim cestama.
Plač djeteta guši odjek granata.
Ognjišta siromašna, glave izbezumljene.
Ponovo progonjen;
Opet izgnan i sad zaboravljen.
Krvavo bit će – poručuju silnici
Pa zar ima nešto još gore?
Ninina majka Hajra Ćatić ispričala je svojvremeno za isti sajt kako Nino šest dana nije dolazio kući, da bi 10. jula uveče došao i rekao da se ona i njegov otac spreme za Potočare, a da će on, zajedno s drugovima, preko šume do slobodne teritorije. Poslednji put ga je videla 11. jula, kada joj rekao: „Mama, vidimo se u Tuzli“.
Nino je otišao s drugovima, a Hajra i Junuz Ćatić u bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima. Pripadnici Vojske i MUP-a RS odvojili su Hajru i Junuza. Ona je stigla u Tuzlu, a posmrtni ostaci Junuza Ćatića pronađeni su, identifikovani i pokopani 2005. godine. Nino nikada nije pronađen…
Bonus video: 28 godina od genocida u Srebrenici