5
Mislim da bi je jako veselilo da zna da je knjiga izašla i u Beogradu, gradu u koji je 1945, ušla kao partizanka u sastavu Prve proleterske brigade, kaže za Nova.rs slavni reditelj.
Večeras u 18 časova u Dvorani kulturnog centra biće održana promocija knjige Eve Grlić “Sjećanja i neobjavljenje priče” u izdanju kuće MostArt Jugoslavija. Prvo će biti prikazan film “Skriveno djetinjstvo: Vesnina priča” o autorki knjige i njenoj ćerki iz prvog braka Vesni, u režiji Željka Rogožića, a zatim će biti upriličen razgovor o knjizi u kojem će učestvovati Evin sin – poznati filmski reditelj Rajko Grlić, pisac Ante Tomić, dramaturg Filip David i izdavač Dragan Stojković.
“Sjećanja” su svojevrstan intimni dnevnik, ali i dnevnik jednog prostora i vremena. Identitet i jedinstvena sudbina Eve Grlić (1920-2008), uticali su na njen veoma širok pogled na svet. Eva je bila istaknuta hrvatska novinarka, prevoditeljka i urednica, supruga profesora estetike Danka Grlića. Odrasla u Sarajevu dvadesetih i tridesetih godina 20. veka, od 1938. živela je u Zagrebu. Najbliži članovi porodice su stradali u holokaustu, preživela je progone u NDH, učestvovala u partizanskom pokretu, da bi nakon rata završila na Golom otoku. Njena sećanja su odlično polazište kroz koje je moguće analizirati i razdoblje od prve Jugoslavije i NDH do socijalizma i 90-ih.
Eva Grlić piše u “Sjećanjima” i o danima tokom oslobađanja Beograda u kojem je kao partizanka učestvovala.
“Kad smo stigli u Beograd, još su se vodile borbe na Kalemegdanu i još nekim dijelovima gradske okolice. Stigli smo do Dedinja gdje smo prvu noć smješteni u nekad raskošnu, veliku, ali potpuno očerupanu i opljačkanu vilu. Čak su i tapete bile strgane, oguljene. u grupi koja je stigla s nama bilo je i nekoliko Srba. Bili su izvan sebe od sreće. uopće su Srbi jako patili za svojom Srbijom, stalno o njoj pričali i isticali svoje rodoljublje. Mi to nismo uzimali jako ozbiljno, više smo ih zbog toga zafrkavali. kao da je važno što si? Neki Milorad je cijelim putem pričao kako jedva čeka da vidi svoj Beograd, da udahne beogradski zrak, oh, Srbijo, Srbijo! Upozorili su nas da ne izlazimo nepotrebno pred kuću jer Nijemci još pucaju. no naš rodoljub, oduševljen što je stigao u Srbiju, nije mogao u kući izdržati. tri godine koliko ga tu nije bilo, bilo mu je previše. Izišao je pred kućna vrata, raširio sretne ruke i valjda taman da usklikne pozdrav domu kojem se vratio, pogodi ga mina!”, piše u jednom je od potresnih delova ove uzbudljive knjige.
Reditelj Rajko Grlić kaže za Nova.rs da je njegova majka preživela sve što se u ovim krajevima moglo preživjeti na polovini stoleća.
“Pri tome je ostala i više no svoja, normalna, blaga unutra, čvrsta spolja. Što bi ona rekla: ‘Čovjek je nevjerojatno izdrzljivo biće.’ Knjigu ‘Sjećanja’ pisala je ona njena blaga, mudra strana, ona koja nikome ništa ne zamjera, ona koja je iznad svega cijenila život. Mislim da bi je jako veselilo da zna da je knjiga izašla i u Beogradu, gradu u koji je 1945, ušla kao partizanka u sastavu Prve proleterske brigade.”
Eva u “Sjećanjima” naravno pominje i svog slavnog sina.
“Rajko je rođen 1947. godine. Vjerujem da je te i tih godina bio najveći mogući natalitet. Poslije rata trebalo je nadoknaditi izgubljene generacije i generacije. Poslije mature Rajko je najprije godinu dana studirao filozofiju. Međutim, Dankov ga je brat uspio skrenuti s tog, od oca utabanog puta. Ljubiša Grlić bio je farmaceut i naučno se bavio drogama i našim divljim biljem i povrćem, o čemu je napisao brojne knjige, pa i leksikone. njegov hobi bio je film. Snimao je već pedesetih godina amaterske filmove, dobivao brojne nagrade, osnovao s prijateljima GEF11 . Poklonio je Rajku, kad mu je bilo petnaest godina, filmsku kameru…”
U knjizi je tragična priča i o Evinom boravku na Golom otoku u vreme Rezolucije Inforbiroa.
“Već pri prvom koraku na kopno netko nas je dohvatio grubo i, uz šamare i teške grdnje da smo ‘friška banda’, gurnuo na podnožje pristana. tu sam s obje strane puta koji je vodio između baraka ugledala hrpu strašila. Žene mršave, raščupane kose, iscerenih lica od urlanja, mnoge od njih krezube i rano osijedjele, lamatale su histerično rukama i derale se poredane u dvored, zvani špalir: „tko sa nama nije, bolje da ga nije!”
Autorka piše u knjizi i o Korčulanskoj filozofskoj školi, putovanjima, životnim sudbinama najbližih prijateljica kao i buđenju nacionalizma na ovim prostorima otkrivajući kako je pojave i ratne događaje iz 90-ih videla ona, koja je živela u skladu s načelima humanosti, solidarnosti i antifašizma. Evina podsećanja nose iskrenu i duboku poruku da je, i pored svega, vera u ideale pravde univerzalni smisao života, da je ljudski, moralni, društveni i politički padovi, ne mogu izbrisati.
Godišnjica smrti Mire Furlan – gosti Rajko Grlić, Sergej Trifunović