Foto: BLITZ film

Hoakin Finiks u ulozi Artura Fleka zvanog Džoker i čuvena Lejdi Gaga kao Harli Kvin stižu u glamuroznom ludilu i nastavku kultnog psihološkog trilera iz 2019. "Džoker – ludilo u dvoje", reditelja Toda Filipsa koji će biti premijerno prikazan u sredu 2. oktobra u bioskopu Cineplexx u TC Galerija u IMAX Sali u 20 časova. U distribuciji BLITZ filma, biće potom dostupan u bioskopima širom Srbije.

Radnja filma odvija se dve godine posle događaja iz prvog filma, gde pratimo Artura koji se suočava sa posledicama svojih zločina. Scenario su ponovo napisali Tod Filips i Skot Silver, koji su radili i na originalnom filmu. O nastavku filma „Džoker“, kako je to u intervjuu uoči beogradske premijere otkrio glavni glumac Hoakin Finiks, razgovarao je sa rediteljem Todom Filipsom još tokom snimanja prvog dela.

Foto: BLITZ film

– Definitivno nismo ušli u taj film razmišljajući o nastavku, ali mislim da je svet postao toliko bogat, a likovi su delovali kao da imaju još mnogo mogućnosti, mnogo pravaca u kojima bismo mogli da idemo s njima. Mislim da smo tada počeli da razgovaramo o tome šta bi moglo da se desi sledeće. Ponekad je to bilo u šali, izmišljali smo ideje koje bi nas nasmejale, a povremeno smo razgovarali i ozbiljnije. Ali, mislim da je jedna od prvih stvari o kojima smo razgovarali ili jedna od stvari koje mi najviše ostaju u sećanju, bila ideja: šta radite kada se umorite od izvođenja, od toga da budete lik kojeg ste stvorili? Takođe, pričali smo malo o bendovima kao što je Kiss ili neko poput Ozija Ozborna, i tome šta se dešava kada jednostavno žele da budu kod kuće i da budu tihi i kada više ne žele da igraju taj lik? A šta se dešava kada njihov romantični partner zavoli tog lika više nego njih? To je bila jedna od prvih ideja o kojima sam pričao s Todom i bio sam uzbuđen zbog nje. To je bilo verovatno na pola snimanja „Džokera“.

Foto: BLITZ film

Kako je bilo prihvatiti i ući u novu fazu Artura?

– Bio sam nesiguran. Prvi deo filma bio je posebno iskustvo i nisam želeo da ga na bilo koji način ukaljam, ali mi se isto tako dopadala ideja izazova, ideja da nastavim priču, ali da pronađem različite tonove s kojima bih mogao da se igram. Počeli smo da razgovaramo o muzici i o ideji performansa negde u vreme objavljivanja „Džokera“, ali počeli smo da pričamo bukvalno o predstavi, live nastupu. Mislio sam da i dalje ima mnogo toga što treba istražiti. Nisam želeo da ga se odreknem. Bio sam uzbuđen i nervozan i osećao sam sve što bi neko mogao da oseća istovremeno.

Foto: BLITZ film

Ovo je drugi put da radite sa Todom Filipsom, kako biste opisali vašu saradnju?

– Za mene je to vrlo ispunjavajuće. Ponekad samo želiš da uživaš u nečijem društvu, to ti se čini jako važnim. Ono što tražim kod reditelja je spontanost i mogućnost da skrenemo s puta na nekim scenama i isprobamo nešto novo. Reditelj mora brzo da misli i rešava probleme u trenutku, a Tod je jedan od najbržih umova s kojima sam ikada radio. Nikada me nije izneverio. Tod i Skot (Silver) su napisali neverovatan scenario koji je bio vrlo bogat, pametan, zanimljiv, smešan i emotivan. I na sve to, Tod je bio sposoban da spontano otkrije nove stvari u trenutku. Tako da je sve izgledalo vrlo živo. Retko je raditi s nekim takvim.

Foto BLITZ film

Tod je opisao Artura kao nekoga ko u sebi ima muziku. Kako vi to shvatate?

– To je nešto o čemu je uvek govorio još u prvom filmu. Postojale su te sekvence plesa, Artur se penje na stepenice na kraju i to je bilo u scenariju. Ali, onda smo uradili druge scene koje nisu bile napisane jer smo imali osećaj da postoji nešto u načinu na koji se Artur i Džoker kreću kroz svet, više Džoker, što deluje muzički. Postoji nešto čudno graciozno kod njega, neka vrsta ritma koji motiviše njegove pokrete. Bilo je trenutaka kada pevam u prvom filmu kojih se ne sećam. Mislim da je muzika uvek bila deo njega. Možda je to mesto koje ga vraća u prošlost. Postoji neka vrsta nostalgije u vezi s muzikom koju on sluša. U prvom filmu smo videli kako se Džoker pojavljuje kroz muziku. Mnogo toga mislim da se događa kroz muziku koju on čuje u svojoj glavi.

U ovom filmu plešete prilično mnogo, uključujući i step ples. Da li ste uživali u pripremi i probama za te scene, sa koreografom Majklom Arnoldom?

– Razgovarao sam o step plesu u prvom filmu jer je postojao trenutak kada dolazim na „Murray Franklin Show“ i radim mali spin što je pretpostavljam neka vrsta step pokreta, kako je Arnold primetio. To je toliko teško. Pomerate noge na načine koji jednostavno nisu prirodni kada ste u kasnim četrdesetim. Smejem se dok to kažem ali nisam uživao u tome, ali bilo je zaista izazovno. Puno smo radili na stepu i ludo je! Plešem otprilike 30 sekundi u filmu. Ne znam koliko smo dugo radili na tome, ali bilo je veoma dugo. Samo da se savladaju najjednostavniji koraci, barem za mene, trebalo je puno vremena. Uvek je zabavno izazivati sebe i pokušati postići nešto što izgleda nemoguće, ili se bar tako oseća.

Šta je to u vezi s ovim filmovima što toliko privlači i pogađa publiku?

– [Smeje se] Pa, nemojmo brojati piliće pre nego što se jaja izlegnu.

Foto: BLITZ film

Za kraj, šta vas je najviše impresioniralo kod Lejdi Gage?

– Toliko toga, ali moram reći da me je impresioniralo koliko je bila posvećena, vredna, pristupačna i dostupna! Možda je deo toga bio samo zbog mojih prethodnih predrasuda o tome kako superzvezda mora biti nepristupačna, jer ona je prava superzvezda. Divan je nivo posvećenosti koji je imala. Dolazila bi na set ujutru i ostajala tu. Imala je samo malu sobu s nekoliko stolica u kojoj je boravila čitajući scenario iznova, vrlo rado komentarišući s nama scene. Tod i ja definitivno volimo da provodimo puno vremena zajedno isprobavajući nove stvari i nije svako u stanju da to radi ili to želi, a ja sam bio zadivljen koliko je bila fleksibilna, koliko je brzo mogla da se prilagodi, od onoga što je možda mislila da scena treba da bude, do pokušavanja nečeg novog. Nikada se ne bi predavala. I bez obzira na to kakvu bi varijaciju Tod želeo da isproba, ona bi samo rekla: „U redu, da,“ i onda bi pokušala nešto novo. Bilo je trenutaka koji su se činili zaista autentičnim. Sećam se, na početku, radili smo scenu i prvo smo snimali moj kadar, a onda smo se okrenuli na njen i bila je tako dobra i tako iskrena da sam rekao: „Tod, moramo ponovo da snimimo moj, jer sada vidim šta bih trebalo da radim.“ Bila je zaista impresivna.

Bonus video: Zoran Savić i Pavle Banjac – Zašto je Džoker omiljeni filmski negativac

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare