0
U moj staračko istarski mir Lordan Zafranović je telefonom iz Praga unjeo krajnji nemir. Tugu, tišinu, osjećaj da je zajedničkoj mladosti, na koju smo se svi tako rado pozivali, odjednom došao kraj. Da je našim praškim danima odrastanja zauvijek oduzeta nevinost , kaže reditelj Rajko Grlić za Nova.rs povodom smrti svog prijatelja i kolege sa studija Gorana Paskaljevića.
Studenti filmske režije Goran Paskaljević, Goran Marković i Srđan Karanović, studenti katedre za kameru Pega Popović i Radoslav Jovanović, i student dokumentarnog filma Pavle Gruzinčić – junaci su dokumentarca iz 1968. „Mi iz Praga“, koji je o njihovim školskim danima na čuvenoj akademiji FAMU u Pragu snimio Rajko Grlić, i sam akter filma.
Nekoliko godina kasnije, kada se budu vratili u zemlju, pre svih Karanović, Paskaljević, Marković, Grlić i Zafranović postaće začetnici novog talasa u jugoslovenskoj kinematografiji – najčešće nazivanim „češka škola“, za koju su oni sami ćesto govorili da ne postoji.
Uz blisku saradnju, povremena razilaženja pa mirenja i vraćanja jedan drugom (pogotovo Grlić i Zafranović), ipak su do današnjeg dana, i pored raspada zajedničke zemlje i rata, u očima filmske javnosti ostali grupa. I kad se pomene ime jednog, po pravilu u nastavku rečenice idu i ostali.
Smrću Gorana Paskaljevića „češka škola“ je okrnjena.
– Goranova smrt je tužan početak kraja jedne tako vesele i često prepričavane priče – konstatuje Rajko Grlić povodom odlaska jednog od najznačajnijih srpskih i jugoslovenskih reditelja.
Upoznali su se na početku te priče, dodaje on.
– Došao je u Prag kao golobradi mladić pun nade i veselja. Otišao je kao čovjek koji je manje više znao što hoće i kako do toga doći. Između te dvije točke odrastanja družili smo se gotovo svakodnevno. Bili bliski – kaže Rajko Grlić.
Goran Paskaljević preminuo je juče u 74. godini u Parizu, ostavivši iza sebe nezaboravne filmove, koji su poput dela ostalih praških đaka, upisani u mnoge evropske filmske antologije.
– Goran je zaista volio film i iznad svega uživao radeći ih. Ti filmovi ostaju kao znak pored puta kojim je prošao i on i ljudi o kojima je pričao – zaključuje Rajko Grlić.
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
