0
Tuđman nas je primio, dao snimiti za televiziju i novine, i tek kad su kamere i fotoaparati napustili prostoriju postao malo manje uštogljen.
CINEMA’S EXILES II
Ljudi od filma; režiseri, scenaristi, glumci… koji su iz političkih razloga morali napustiti svoju domovinu.
Goa, 2016.
Sjedimo pod trijemom portugalske kolonijalne vile. U gostima smo kod Toma, indijskog producenta. Čekamo da počne večera. Uz čašu vina Ivan Passer Ani i meni priča kako su on i Miloš Forman pobjegli iz Čehoslovačke.
Prag, 1969.
Ivan je čuo da su Rusi počeli hapsiti. Nazvao je Miloša i rekao mu da se spremi.
Mikulov, 1969.
Oko četiri sata iza ponoći stigli su na čehoslovačko-austrijsku granicu. Pred rampom su stali, ugasili motor i čekali. Nakon nekoliko minuta iz mraka su izronila dva vojnika. Ivan je otvorio prozor i pružio pasoše. Vojnik ih je počeo pažljivo listati, zastao na trenutak i pitao gdje su im izlazne vize bez kojih čehoslovački građani ne mogu napustiti zemlju. Nisu ih imali, ali je Ivan, vjerujući da time dobiva na vremenu, rekao da su im u koferu. Izašao je, otvorio prtljažnik i počeo prekapati.
Za to vrijeme policajac je obišao auto i prišao Milošu. Pitao ga je je li on onaj filmski režiser Miloš Forman. Miloš je potvrdio svojim dubokim glasom i dodao kako zna da se njegovi filmovi njemu sigurno ne sviđaju. Ivan mu je htio dobaciti da je to kriva rečenica u krivo vrijeme, ali bilo je kasno. No vojnika to nije zasmetalo. Rekao je da nije točno, da on baš voli njegove filmove i kako mu je najdraža ona scena iz Lásky jedné plavovlásky u kojoj se prsten kotrlja po podu. Ivan je prestao kopati po koferu i gledao kako policajac, sagnut ispred Miloševog prozora, igra tu scenu i pri tome se glasno smije. Kad je ugledao Ivana, mahnuo mu je i rekao da prestane tražiti, da mogu mirno ići dalje.
Sjeli su u auto, a prije no što su krenuli vojnik se nagnuo prema prozoru i rekao: „S panem Bohem panove.“ To se, kaže Ivan, govori samo onda kad se nekome, za koga ne očekuješ da se vrati, želi dobar put.
Tako su Ivan i Miloš zajedno otišli na zapad. Zajedno su odrasli u poratnom sirotištu, zajedno su počeli na filmu. Ivan je pisao scenarij za sve Formanove češke filmove i usto režirao meni možda najdraži film češkog novog vala, Intimni osvětleni.
COMPLETION GUARANTEE
Vrsta osiguranja koju nude financijske institucije garantirajući produkciji završetak snimanja, a zauzvrat dobivaju određeni postotak od prihoda filma. Banke ne odobravaju zajam, a velike produkcije ne ulaze u projekt koji ne može osigurati Completion guarantee.
Zagreb, 1990.
Zoran Pusić je zamolio sedmoricu „intelektualaca“, ili „akademskih građana“ ili kako god se to već zvalo, da s njim odu predsjedniku Franji Tuđmanu i da ga pokušaju nagovoriti da umjesto pripremanja rata sa Srbima u Kninu započne dijalog. I da se mi, ako pristane, ponudimo kao neki go between između ta dva svijeta. Većinu tih ljudi nisam znao niti sam imao pojma čime se bave. Po govoru se moglo naslutiti da su neki iz Istre, neki iz Dalmacije, jedan ili dvojica iz Zagreba.
Tuđman nas je primio, dao snimiti za televiziju i novine, i tek kad su kamere i fotoaparati napustili prostoriju postao malo manje uštogljen.
U jednoj od prvih rečenica kojima nam se obratio rekao je: „Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba došli do mene…“ Prekinuo sam ga i rekao: „Oprostite predsjedniče, mora da je došlo do neke zabune. Mi nismo delegacija Srba. Ja ne znam tko je među nama što po nacionalnosti, ali mislim da je to sada najmanje važno. Mi smo došli kao ljudi koji bi željeli pomoći pri uspostavi dijaloga između Vas i Knina. Ništa više, ništa manje.“ Tuđman se ispričao kazavši da su ga očito krivo informirali i razgovor je nastavljen.
Nakon nekih pola sata, kad se razgovor već polako bližio kraju, Tuđman je između dvije rečenice ponovno rekao: „Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba…“ Ponovno sam ga zamolio za riječ i izgovorio isto ono što sam rekao na početku. On se još jednom, gotovo istim riječima, ispričao za nesporazum i razgovor je uskoro završen.
Bilo je dosta jasno da je rat za njega jedina opcija.
Pročitajte još
Sutradan je u svim novinama, a u „Vjesniku“ na naslovnoj stranici, izašla naša slika s Tuđmanom uz naslov „Delegacija Srba kod predsjednika Tuđmana“.
Tako sam postao ne samo Srbin, nego i službeni predstavnik Srba. A to je u tom trenutku bilo sigurno najveće prokletstvo koje se u Hrvatskoj može na nekoga baciti.
Nekoliko dana kasnije stric Ljubiša mi poštom šalje fotokopiju krsnog lista djeda koji je kršten u crkvi Sv. Marka na Gornjem gradu. Uz to šalje i svjedodžbu pradjede Stjepana i krsni list šukundjeda Leopolda Gorlicha da, ako mi netko pravi neugodnosti ili baš dođe na vrata, to pokažem kao dokaz o našem višestoljetnom hrvatskom porijeklu.
Smijem se i prisjećam priče o tome kako je supruga Branka Ćopića, nad kojim je godinama lebdjela mogućnost hapšenja, na vrata njihovog stana u Beogradu zalijepila izrezak iz novina. Bio je to dio Titovog intervjua stranim novinarima objavljenog u „Borbi“, u kojem ga pitaju za Ćopićevu sudbinu, a Tito odgovara: „Ćopića nitko neće hapsiti.“
DIALOGUE
Razgovor između dvije ili više osoba.
Hvar, 1970.
Vesna i Branko Cvejić se žene. Tu je i Cvejin otac Žarko, čuveni bas beogradske opere. Korpulentan starac niskog rasta i širokog dobroćudnog lica.
Za ručkom me pita dubokim glasom:
– Ti si Srbin?
– Nisam!
– Znači komunista!
– Ne!
– Pa šta si ti onda, sinko?
Kaže Žarko i gleda me zabrinuto.
DIRECTOR’S CUT
Film izmontiran onako kako ga je zamislio režiser. Ako režiser po ugovoru nema pravo na final cut (završnu montažu), onda to pravo obično pripada producentu. U takvim slučajevima režiserova se verzija ponekad pojavljuje nakon distribucije i razlikuje se od filma koji su gledatelji vidjeli u kinima.
New York, 1984.
S prijateljima odlazimo u kino na uglu 3. avenije i 59. ulice gledati Bilo jednom u Americi, novi film Sergia Leonea. Na ulazu dijele žute olovčice i upitnik s desetak pitanja. To je producentska test-projekcija o kakvima vrlo često ovisi sudbina filma. Na balkonu se puši, uglavnom marihuana. Projektor obasjava oblake dima.
Salsomaggiore – Parma, 1987.
Za sreću je potrebno troje dobiva Grand Prix festivala. Predsjednik žirija je Sergio Leone. Nakon objave nagrada poziva nas na ručak.
Ana, Olga i ja ručamo s njim i njegovim asistentom. Priča o nedaćama kroz koje je prolazio radeći Bilo jednom u Americi. Još uvijek prikuplja novac da otkupi kompletan materijal i pokaže svoju verziju filma. Gotovo je dva puta dulja od one koju su u kino pustili producenti. Pričajući toči šampanjac. Nekoliko kapi natoči i u čašu pred desetogodišnjom Olgom. Ona odlučno odmahuje glavom. Ne, ona ne pije alkohol. Sergio Leone joj namiguje i potiče je da popije. I ja je nagovaram. Na kraju nevoljko podiže čašu, kuca se sa Sergiom Leoneom, lizne malo šampanjca i brzo spušta čašu s kiselom grimasom na licu.
Rim, 1989.
Umro je Sergio Leone. Novinska vijest kaže da je umro kod kuće gledajući na televiziji Bilo jednom u Americi. Ta ista vijest govori da su se njegovi sinovi zakleli da će otkupiti materijal tog filma i svijetu pokazati očevu verziju.
New York, 1999.
Olga studira u New Yorku. Javlja se da nam ispriča kako je jučer bila na nekom partyju na kojem su gledali filmove Sergia Leonea. Dok su pripremali projekciju i govorili o njemu, ona je, onako usput, rekla: „To je čovjek s kojim sam popila prvu čašu šampanjca!“
Athens, OH, 2010.
Na internetu tražim „director’s cut“ Bilo jednom u Americi. Nema ga. Nikada nije izašao.
Priredila Radmila Stanković
Preuzeto iz knjige “Neispričane priče”, Laguna, 2018.
(Nastaviće se)
Pratite nas i na društvenim mrežama: