0
Možda će ljudi gledajući predstavu „Đokonda“ biti inspirisani da napišu neki esej, da urade nešto lijepo, nadam se samo da neće doći na ideju da ukradu neko umjetničko djelo. Čak i to da se desi ako ih je umjetnost inspirisala ja bih bila srećna, kaže glumica Branka Otašević.
Na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu „Bez prevoda“, gostovalo je i Crnogorsko narodno pozorište Podgorica sa predstavom „Đokonda“. Komad koji govori o ljubavi i umetnosti, po romanu američkog dramskog pisca Viktora Lodata, režirala je i adaptirala Dušanka Belada.
„Zanimala me ta fascinacija koja već 500 godina traje, a vezana je za jedno umjetničko djelo. Otkud ona, zašto poslije toliko vjekova ona nastavlja da intrigira ljude. Privukla me i fragmentarna dramaturška forma ali i sama priča, s obzirom na to da puno ljudi nije znalo za Vićenca Peruđu, čovjeka koji je zasigurno zaslužan za to što je Mona Liza i danas gotovo dio našeg svakodnevnog života. Ne pitamo se često što je Mona Liza zapravo, što nam ona nudi, u čemu sebe vidimo gledajući nju ili bilo koju drugu sliku, slušajući bilo koju kompoziciju ili gledajući bilo koju predstavu, šta to u nama budi umjetnost“, kaže Dušanka Belada.
Ulogu glavnog lika Vićenca Peruđa, koji je 1911.godine ukrao sliku Mona Lize iz Luvra i čuvao je u svom stanu dve ipo godine, nakon čega je predaje italijanskim vlastima, igra glumac Zoran Vujović. Za njega je igranje u ovoj predstavi bio veliki izazov jer je u pitanju uloga koja nije svakidašnja.
„Osmjeh je danas i te kako potreban, za koji smo sve više lijeni i sve manje spremni za njim tragati. Sve više kopamo po svojoj džigerici, po nekim negativnim i neugodnim elementima, sve više svoj kreativni potencijal svodimo na rascjep ličnosti. Ova predstava me, kao glumca, u svakom smislu oslobađa. Volim da kopam po nekoj nutrini, da se kačim za odsjaje nekih zvjezda koje su se za mnoge ugasile. Umjetnosti treba staviti u centar stvari, nasuprot pošastima kojima ljudi opterećuju sopstvene živote. Čovjek koga igram, trebao bi biti zvijezda ovog trenutka, pogotovo u Crnoj Gori kad nam je kultura u zapećku, kada smo sve kulturološki i duhovno marginalizovali. Viktor Lodato nam bode oči Mona Lizom, umjetnošću i potrebom da se bavi njome, kaže nam da je ona svima jednako data u svojoj punoći i genijalnosti. Ispred i iza nje je Leonardo da Vinči, jedan od najvećih umjetnika koga je svjet upoznao“, kazao je glumac Zoran Vujović.
Pored Vujovića, u predstavi igraju Slavko Kalezić i Branka Otašević, koja iznosi svoje viđenje ove predstave:
„ Voljela bih da mladi ljudi u Crnoj Gori dolaze stalno da gledaju ovu predstavu jer imaju šta da vide i nauče o umjetnosti, ako ništa drugo bar će imati to saznanje da je Mona Liza ili Đokonda bila kod Peruđa dvije i po godine. Možda će napisati neki esej, možda će ih inspirisati na nešto lijepo, nadam se ne na krađu nekog umjetničkog djela. Čak i to da se desi ako ih je umjetnost inspirisala, ja bih bila srećna. Kada igram ovu predstavu, uvjek se nadam da su ljudi prepoznali to: Koga danas briga za umjetnost? Nadam se da će izaći sa tim, da će možda stvarno da pogledaju kako izgleda Mona Liza, da će ih možda inspirisati Marsel ili Benedeto, da će možda nešto naučiti. Srećna sam što dio ovakvog projekta, što se ne bavimo time ko je koga varao ili ko je kome načinio nekakvo zlo, nego se bavimo umjetnošću“.
Slavko Kalezić smatra da je veliki blagoslov za glumca da igra u ovakvom komadu.
“Izazov je što Brabka i ja imamo po tri uloge, to je veliki izazov. Jako je važno da se ljudi danas razumeju a ovo je komad o beskrajnom razumjevanju ili nerazumjevanju. Živimo u vrjemenu kada ljudi ispunjavaju tuđa a ne svoja očekivanja, ja sam kroz ovu predstavu ispunio svoja očekivanja.“
Priča o umetnosti, lepoti i fascinaciji nečim lepim je, po mišljenju selektora Bojana Minjina, zapravo jako izuzetna stvar, koja je u biti retka.
„Ljubav , nežnost i fascinacija umetnošću je nešto jako jedinstveno i pojedinačno, to nam pokazuje i glavni junak. Mera ljubavi je ljubav bez mere i to je on, to je svaki čovek koji na neki svoj način to čuva u srcu. Kod njega je to dramatično ali je vrlo čisto, jednako kao Đokondin pogled, čisto, suštinski i vlo iskreno. On je tu sliku ukrao u avgustu 1911. U aprilu 1912.je potonuo Titanik, 1914.je počeo rat a 1918.su se pojavili nadrealisti koji su bili zgroženi svime. Teško je bilo pronaći nekoga da misli o lepoti nakon deset miliona mrtvih. Sada su život i lepota u strašnoj manjuni, smrt je ona koja dominira. Tražeći tu nežnost, mi smo je našli u ovoj predstavi“, istakao je Munjin, selektor festivala koji se održava pod sloganom „Pričaj mi o nežnosti“.
Užička publika, predstavi „Đokonda“ dodelila je do sada najmanju ocenu – 3,37.
Bonus video: Tamara Jokić: Od Valjeva do Berklija i Sony Music-a
