Čedomir Antić Foto: Medija Centar Beograd

Mit o bratoubilaštvu kao iskonskom grehu naše politike, vezan je za Kosovski zavet, sukobe unutar porodica Lazarevića i Brankovića, i versku racionalizaciju osmanskog jarma, kaže za Nova.rs profesor Filozofskog fakulteta koji je potpisao knjigu ,"Ubistva u srpskoj istoriji".

Piše: Biljana Dimčić

Ubistva u politici nisu srpska posebnost. Ali, na neki način jesu njena zla kob. Kroz našu viševekovnu istoriju, sve od svetorodne loze Nemanjića do snajperskog ubistva premijera u Nemanjinoj – ta zla kob se provlači.

Ubistva vladara i poznatih ličnosti zbivala su se u borbi za presto (Nemanjići), sukobu ustanika (Karađorđe), izazovu velikih ratova (Vidovdanski atentat), rušenju dinastija (Majski prevrat), prekidu razvoja države (Marsejski atentat i ubistvo Đinđića), ređale se osvete, množila politička ubistva… Samo u Miloševićevoj deceniji bilo ih je oko pedeset.

Nova knjiga profesora dr Čedomira Antića „Ubistva u srpskoj istoriji“ u izdanju kuće „Vukotić media“ prvi je pokušaj da se na istorijski, činjenični i argumentovan način prosvetle najveća, prelomna, ubistva i atentati kroz deset vekova naše mukotrpne istorije.

Ne zna se tačno koje je bilo prvo političko ubistvo u srpskoj istoriji, kaže u razgovoru za Nova.rs Čedomir Antić, profesor Filozofskog fakulteta ali kad je reč o vladarima, poznato je koje zbacivanje, oslepljivanje, odnosno ubistvo izvori spominju kao najranije.

– Reč je o vremenu Vlastimirovića i prelazu iz 9. u 10. vek. Izvori su skromni, pa smo kao “prvo ubistvo” izabrali pogibiju Nemanjinog brata Tihomira u 12. veku. I ako ova knjiga nešto pokazuje to je da do 19. veka srpska istorija, ne samo da nije bila posebno opterećena nasiljem i ubistvima vladara, već da srpske zemlje spadaju u one u kojima je toga bilo manje od proseka. Mit o bratoubilaštvu kao iskonskom grehu naše politike, vezan je za Kosovski zavet, sukobe unutar porodica Lazarevića i Brankovića, početkom i sredinom 15. veka, te versku racionalizaciju osmanskog jarma, koju su Srbi bili prinuđeni da podnose vekovima.  Čak i u 19. veku, politička ubistva u Srbiji i Crnoj Gori, nisu ni češća ni brutalnija, nego drugde u Evropi, samo su srpski problemi specifičniji, nego u slučaju drugih naroda na Balkanu.  Građenje države, posebno u teškim uslovima periferije carstava, dovodi do nasilja i razlikuje se samo po tome što brzina ovog procesa, ipak, najviše zavisi od velikih sila i raznih spoljnih uticaja.

Trogodišnji Krimski rat koji je počeo na Dunavu, bio je najveći ratni sukob u 19. veku, u kojem je Velika Britanija imala najvažniju ulogu. U tom ratu Srbija je zadržala neutralnost. Na koji je to način Srbija došla do vrata Berlinskog kongresa, kada je dobila nezavisnost 1878. godine. Koji su prevashodno bili ciljevi Britanije da povede ove sukobe a nisu razrešeni do današnjih dana?

– Velike sile vladaju izvozeći sopstvene krize. Krimski rat je dobar primer te metodologije i prakse vladavine. Jedan poredak koji je 1815. uspostavljen na porazu prevlasti Francuske u Evropi, oboren je pod, danas vidimo, netačnim pretekstom navodne ruske agresije na Osmansko carstvo. Rusija je bila konzervativna sila na kontinentu, koja je na sopstvenu štetu pokušavala da održi staru ravnotežu moći. Francuska, koja je za vreme Drugog carstva (1852-1871) uspela da izađe iz izolacije podilazeći osobodilačkim pokretima u Evropi, i Britanija, koja je „braneći“ Osmansko carstvo u stvari želela da ga izvuče iz položaja u kome se našlo još tridesetih godina 19. veka, te osigura i proširi sopstvenu vlast u Aziji i Africi, podržavale su, navodno, ne samo suverenitet Osmanskog carstva, već i prava malih naroda. Srbija, koja je do tada imala autonomiju koju je garantovala Rusija, uspela je za vreme trajanja Krimskog rata da održi neutralnost (iako na nju nije imala pravo) i da izbegne stranu okupaciju. Kasnije su joj priznata autonomna prava, uspostavljena najšira međunarodna garancija autonomije (bez koje ne bi oslobodila gradove tokom šezdesetih godina 19. veka, niti mogla da uđe u rat sa Osmanskim cartsvom dvadeset godina docnije). Iako je zajedno sa Rumunijom i Crnom Gorom 1878. godine dobila nezavisnost, status Srbije je kasnije bio u još nesigurnijem položaju, zato što se pokazalo da je koncept Britanije i Francuske bio, a i ostao – da krizama „upravljajuju“.

Foto: Promo

Po čemu su se dinastije Obrenović i Karađorđević razlikovale uoči Majskog prevrata 1903. godine?

– Razlikovale su se po tome što je prva bila pred izumiranjem a druga je imala bar šest naslednika. Takođe Karađorđevići su bili spremni da prihvate demokratski ustav!

Koliko emancipacija srpskog naroda tokom 12. veka i kasnije, odnosno produhovljenje može da bude smetnja prilikom održavanja na vlasti jedne tako značajne kraljevske dinastije, Nemanjića u prosvetiteljskom smislu?

– Nemanjići su bili sigurni na vlasti. Poznati kao svetorodna dinastija nikada se nisu suočili sa pokušajem svrgavanja (osim verovatno u poslednjim godinama vladavine cara Uroša). Nemanjići su upravo emancipovali srpsku državu.

Zašto su Nemanjići „vadili“ oči jedni drugima (mislim na Stefana Dečanskog, čiju vladavinu opisujete u knjizi) da bi neki naslednik te loze došao na presto?

– Nemanjići, osim u jednom slučaju, nisu oslepljivali ni ubijali svoje pripadnike na prestolu (Stefan Dečanski je oslepljen i verovatno ubijen). Čak ni u tom jednom slučaju oči Stefana Dečanskog nisu izvađene, već delimično spaljene. Srpska zemlja srednjeg veka bila je izdanak svog vremena, ali je po pitanju političkih ubistava spadala u mirnije i umerenije.

Cedomir Antic
Čedomir Antić Foto:FoNet/Zoran Mrdja

Kako je onda bilo u Britaniji, Engleskoj, Škotskoj i Velsu?

– Poredio sam u u svojoj knjizi Srbiju sa Bugarskom, Vizantijom (čijem krugu pripada), sa nemačkim zemljama, Mađarskom, Francuskom i Engleskom i zaključak je onakav kakav sam prethodno naveo. Takođe, taj mit o ubistvima i izdaji nastao je u 15. veku i nakon pada pod osmansko ropstvo, da bi opravdao poraz i gubitak slobode. U novom veku Srbija prolazi faze razvoja koje su na Zapadu davno prošle, a koje su druge balkanske države preskočile ili kasnije preživele, odatle ta kampanja iz Austrije i drugih država, kao i unutrašnje uverenje o podeljenosti i nasilništvu u srpskoj istoriji.

Da li bi budućnost Srbije bila kudikamo drugačija da pripadnici Crvene armije nisu ušli u tadašnji Beograd i oslobodili ga ili pak zaposeli?

– Sudbina Grčke je naličje sudbine Jugoslavije. Samo dok bi u Grčkoj komunistički ELAS verovatno pobedio u građanskom ratu, Jugoslovenska vojska u otadžini jeste bila jači od Narodnooslobodilačke vojske u Srbiji i delovima Crne Gore i Bosne, ali bi teško pobedio, posebno u ostalim krajevima Jugoslavije, bez pomoći zapadnih saveznika. Kapitalistička Srbija i Jugoslavija bi, bez svake sumnje, bile stabilnije od socijalističkih. Bile bi i bogatije. Nemoguće je tvrditi da li bi većina srpskog naroda bila srećnija. Jugoslovenska nacija, svakako, ne bi nastala i problema sa jugoslovenskom državom bi bilo.

Šta je sa smrću Slobodana Miloševića?

– Zvanično, umro je od srčane bolesti. Njegova smrt, međutim, budi određene sumnje koje je Haški tribunal pojačao umesto da ih demantuje. Miloševićeva smrt nije bila u interesu SAD i saveznika. Ipak, postoje ubistva iz nehata i samoubistva – voljna i slučajna. Milošević na naslovnoj strani knjige “Ubistva u srpskoj istoriji – od Nemanjića do Nemanjine”, nije samo u svojstvu moguće žrtve već i osuđenog nalogodavca.

Cedomir Antic
Čedomir Antić Foto:FoNet/Zoran Mrdja

Iza kojih činjenica o ubistvu premijera Zorana Đinđića „stojite“?

Istorija nije građevina. Nema tu potpisivanja konstrukcija iza kojih inženjer stoji svojom diplomom. Iza svega što sam napisao stojim u potpunosti i do kraja, koliko god je to u slučaju jedne društvene nauke moguće. Oslanjao sam se na javne i nesumnjive izvore. Postoje elementi zavere i stranog učešća koji nisu istraženi niti suđeni. Ponašanje članova Đinđićeve vlade i njihovo učešće u zataškavanju okolnosti – od navodnog trećeg metka, diverzija u samoj vladi (kamera, vrata, prolaz…) do zatvaranja zvaničnog izveštaja komisije posvećenog ubistvu – ukazuju na široku zaveru. Kako to obično biva ovde nema ni radikalnih novina ni otkrovenja. Reč je o delovanju iz senke, podršci i motivaciji izvršilaca koje znamo… Treba razmotriti ko je od ubistva imao najveću korist i koji je segment naše politike posle izmenjen. Tu leži odgovor. Nažalost, mislim da osim nekoliko saučesnika iz tadašnje vlade i drugog strelca (koji je pomagao osuđenom prvom strelcu) niti jedna istraga ne bi mogla da ode mnogo dalje. Velika moć omogućava velika znanja, velika znanja nameću veliku odgovornost. Odgovornost velikih sila postoji samo pred istorijom. Nemoguće je nekoga osuditi zato što je plaćao nekoga ko je lažno obaveštavao nekoga o nečemu ili zato što je “prevideo” jedan od mnogih izveštaja. Zataškavanje mnogo govori o svemu, a nespremnost da Đinđić bude spasen, za razliku od desetina premijera i predsednika koje su tokom proteklih decenija bukvalno otimali” od ubica, teška su optužba.

Bonus video: Najkraći ratovi kroz istoriju

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar