Foto:Nenad Rebersak

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu pomera sve zvučno-vizuelne granice svojom premijerom dela “Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt” u režiji Livije Pandur i sa Korom Pavelić u naslovnoj ulozi.

U nedelju 27. novembra, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, dogodio se presudan iskorak u prostor britke savremenosti i umetničke relevantnosti, i to od regionalnog značaja. Izvođenjem kamerne opere “Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt”, u slavu danas nedovoljno poznate, a po svojoj smelosti i izazovnom životu i radu izvanredno važne Izabele Eberhart (1877-1904), švajcarske književnice, istraživačice, novinarke i avanturistkinje – učinjeno je verovatno mnogo više za dobrobit ženskih i ljudskih prava na ex-SFRJ teritoriji, nego možda i celokupnim odjekom svetskog #MeToo pokreta u ovim krajevma. 

Delo američke kompozitorke Misi Macoli (Missy Mazzoli) “Song from the Uproar: The Lives and Deaths of Isabelle Eberhardt” iz 2012, kod nas poznato i kao “Pesma iz pobune – životi i smrti Izabele Eberhart”, prva je kamerna opera slavne autorke, čiji je libreto Macolijeva napisala sa Rojsom Vavrekom. “Pesma iz buke” momentalno je nakon svoje njujorške premijere pozdravljena od strane kritike kao ostvarenje izuzetne spiritualnosti, u kome se misaonost i subverzija nesputano prepliću, ispunjeni duhom igre, rizika i smelog podviga u savremenoj klasičnoj muzici. 

Foto:Marko Ercegović

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, sa svojom upravnicom Senkom Bulić, odvažno je stalo iza ovako ekskluzivne produkcije. Delo “Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt”, u režiji Livije Pandur, izveli su mali hor (Vinka Siladi, Hana Ilčić, Dorian Stipčić, Darija Gazdek, Ivo Majer) i orkestar (David Vuković, Lucija Stilinović, Hrvoje Šenjug, Vinko Vujec, Lovre Lučić), kojima je upravljao dirigent Matija Fortuna, sa poznatom mecosopranistkinjom Korom Pavelić u ulozi Izabele. Ostali saradnici bili su Paolo Tišljarić (scenograf), Leo Kulaš (kostimograf), Vesna Kolarec (dizajn svetla) i Ivan Lušičić Liik (video). 

Pitali smo tri glavne žene u ovoj produkciji kako su doživele rad na operi “Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt”. 

Livija Pandur, rediteljka: 

Kad mi je Senka Bulić ponudila režiju, odmah me je privukla tema opere, jer sam se u zadnje vrijeme puno bavila izuzetnim ženskim likovima u literaturi, ove godine posebno sa “Penelopijadom” Margaret Atvud, koja iz perspektive Penelope iz Hada priča o svom braku, trojanskom ratu, o povratku Odiseja i krivnji zbog smrti dvanaest služavki. Pročitala sam svu dostupnu literaturu o Izabel Eberhart, i odmah sam znala da je Senka Bulić pogodila, da će me priča o ovoj izuzetnoj ženi zanimati i inspirirati.

Foto:Aljoša Rebolj

Skladateljica i libretistica Misi Macoli je tu temu obradila na izvoran način, napisala je poetske scene, zapravo pjesme, koje suptilno i simbolično govore o Izabelinom životnom putovanju, o prekoračenju svakojakih društvenih granica. To je “pjesma iz buke”; unutarnje buke svijesti i podsvijesti, a i buke života, koji je više puta vodio Izabel Eberhart do iskušenja smrti. Prvi put sam režirala operu i uživala u svakom trenutku ove fantastične muzike, a kako kaže Milorad Pavić: “Ako ideš u smjeru u kojem tvoj strah raste, na pravom si putu”.

Kreativan proces rada sa pjevačima i muzičarima bio je uistinu dosta kratak i intenzivan, ali imala sam izvrsne umjetničke suradnike, s kojima smo se odmah povezali i koji su razumjeli moj idejni režijski koncept. Izabelino traganje za slobodom prevodila sam u scenske pejsaže, u veliki bjeli pješčani bazen, u “vrijeme-prostor” njezinih samoća, tišine, melankolije, žudnje za nepoznatim, bijeg od patrijarhalnih vrijednosti, u strast prema literaturi i dekadentnom životu.

Foto:Marko Ercegović

Apsolutno je važno i nužno donositi ovako izuzetna nova dela na pozornicu. Misi Macoli je jedna od najznačajnih suvremenih skadateljica, koja je oživila priču o toj neobičnoj ženi, oslobođenoj svih društvenih konvencija, o nomatkinji, koja je – strastveno zaljubljena u alžirsku pustinju – već jako mlada napustila udoban život u Švicarskoj, borila se za svoja prava, za ljudska prava, pisala pod različitim pseudonimima, da bi njezin glas postao i glas onih koji tragaju za nepoznatim i graničnim. Za sve što je nosila u sebi, ovaj svijet je bio premalen, preuzak, previše prosječan. Tražila je zaborav, tragala je za ljepotom koja je i danas, u našem dosta ružnom svijetu, i te kako potrebna. Umrla je jako mlada, s 27 godina u poplavi, njezine su rukopise prijatelji skupili, i danas možemo u nekoliko rjetkih knjiga čitati njezine misli i razumjeti njezinu borbu za slobodu. Nažalost je i zbog toga njezina priča aktualna, jer se još uvijek svugdje svakodnevno suočavamo sa problemima ženskih prava.

“Nema drhtanja, nema vrpoljenja, nema uzbuđenja, nema pobune. Smrt je poznata, smrt je moje društvo. Otplavi me…”, piše Macoli u libretu. Mislim da je varaždinsko kazalište – i produkcija i tehnika i svi koji su u ovoj operi sudjelovali – dokazalo da kazalište mora biti živo tkivo, umjetnička oaza slobode stvaranja gdje postoji drhtanje, vrpoljenje, uzbuđenje, pobuna, borba protiv prosječnosti. Zbog toga i radim u kazalištu, nezavisno od teatarske kuće. U trenutku stvaranja to je za mene centar svijeta.

Foto:Marko Ercegović

“Ovdje gdje tragovi stopa brišu grobove, ovi sati nisu ništa drugo nego trenuci svjetlosti” – još jedan je inspirativan citat iz libreta “Pjesme iz buke”.

Kora Pavelić, mecosopran: 

Prošlo je već nekoliko dana od premijere, a dojmovi se još uvijek sliježu. Ne mogu izraziti svoju radost što sam nastupila u mom rodnom gradu u tako velikom projektu, ujedno i mom prvom scenskom nastupu pred domaćom publikom. Pogotovo sam ponosna što sam nakon Los Anđelesa, Njujorka, Čikaga itd. sudjelovala u europskoj praizvedbi ovog zaista fantastičnog djela. Probe su bile izrazito naporne i duge, međutim ni meni kao ni cijelom ansamblu nije bilo ništa teško jer smo stvarno uživali raditi. Bez obzira što to nije klasična opera, varaždinska zahtjevna publika prepoznala je naš rad i izuzetnost ovog zaista fascinantnog djela, te nas nagradila dugotrajnim i frenetičnim aplauzom. 

Foto:Sylvain Guillot

Misi Macoli zna točno što radi, pjevačke dionice napisane su savršeno za ljudski glas, kombinacija instrumenata u orkestru daje posebne zvukove i doživljaje, plus elektronički djelovi – rezultat je poseban zvuk koji je karakterističan za ovo djelo. Rad sa redateljicom Livijom Pandur i njenim timom bio je čist užitak. 

S obzirom da ja radim u Landestheatru u Koburgu kao stalni član ansambla, nije često da mi obitelj bude prisutna na premijerama, te mi je u ovom slučaju to bio poseban užitak. 

Foto:Marko Ercegović

Senka Bulić – intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: 

Misi Macoli spada u red najznačajnijih suvremenih skladateljica. Godine 2018. Macoli je bila jedna od dvije umetnice koje su prvi put u istoriji dobile porudžbinu da napišu djelo za Metropoliten operu. Njenu operu “Breaking the Waves” iz 2016, prema kultnom filmu Larsa fon Trira (“Kroz talase”, prim. aut.), ugledni magazin Opera News nazvao je jednom od najboljih američkih opera dosad u 21. stoljeću. Na Misi Macoli mi je ukazao moj prijatelj Zlatko Wurzberg, koji je proučavao Izabel Eberhart. Zato mi je drago da varaždinski HNK prvi u Hrvatskoj izvodi Misi Macoli, a i prvi u Hrvatskoj uvodi Izabel Eberhart u krug hrvatske kulture, fascinantnu ženu čiji nam je život važan u kontekstu našeg odnosa prema feminizmu, ideji ženskih prava. Radi se o ženi koja je odbacivala društvene konvencije svoga vremena i hrabro prelazila granice koje su važne za žensku povijest. 

Foto:Nenad Rebersak

Izabel Eberhart bila je švicarska književnica i istraživačica. Odlučila se za odlazak iz građanske udobnosti, upustila se u pothvat koji je u skladu s njenom neobičnom prirodom. S devetnaest godina odlazi u Alžir, uranja u alžirski, a zatim i tuniški muslimanski svijet i preobraća se na islam. Njeno ponašanje skandaliziralo je Europljane više nego lokalno stanovništvo. Dulje vremena provodi na jugu Alžira, u muškim sufističkim zajednicama, među najuglednijim islamskim doktorima, pod muškim imenom Si Mahmoud Saadi. Radila je kao novinarka, ratna izvjestiteljica. Vodila je dnevnik koji je posthumno objavljen. 

Smatrala sam da repertoar koji kao intendantica kreiram za Varaždin mora biti značajan na više razina. Inzistiram na vrhunskim klasicima, ali i praizvedbama koje smatram potrebnim u našem vremenu. Postavljanje ove opere je prilika da varaždinskoj i široj publici predstavimo vrhunsku suvremenu operu, sa izvrsnom solisticom međunarodne karijere Korom Pavelić, i u odličnoj režiji Livije Pandur s fascinantnim slikama. A junakinja kojom se bavimo je važna baš danas, kad trebamo naglašavati u kojoj je mjeri borba za ženska prava neprekidna i kako lako možemo izgubiti uvjete koje smo smatrali neupitnima. “Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt” predstava je kojom, ponavljam, uvodimo Izabel Eberhart u hrvatsku kulturu. Njeno iskustvo svakako nam je važno u današnjoj feminističkoj perspektivi.

Bonus video: Irena Popović Dragović, autorka opere „Deca“

Komentari

Svi komentari (0)