0
U produkciji Hartefakta, samo tokom EuroPride, publika će iste večeri moći da vidi dve autonomne predstave "Bilo bi šteta da biljke krepaju", u kojoj troje sjajnih mladih glumaca na dva potpuno različita načina pričaju istu priču, kaže za Nova.rs dramaturg i reditelj Ivor Martinić.
Drama govori o prekidu dugogodišnje veze para koji nastaje kada se, kako kaže autor, „jedan od njih ne uspijeva prisjetiti najvažnijeg događaja u ljubavnoj vezi za onog drugog“. Tada nastaje kriza koja aktivira niz egzistencijalnih pitanja i dilema. Kroz brojne susrete sada već bivši partneri pokušavaju da dođu do zajedničke istine kako bi mogli da krenu dalje.
Premijerno izvođenje ovog komada koji govori o potrebi da se ispriča intimna istorija, potreba za zajedništvom i komunikacijom, zakazano je za 13. i 14. septembar u okviru EuroPride 2022. u Hartefakt kući (Bulevar Despota Stefana br. 7.) igraju Mina Obradović, Marko Vasiljević i Nedim Nezirović.
Kako je došlo do saradnje sa Hartefaktom i zašto se izabrali baš ovu svoju dramu?
– Rad Hartefakta pratim od samog početka, prvenstveno zbog njihove posvećenosti suvremenom dramskom pismu, po čemu su jedinstveni u regiji. Već nekoliko godina razmišljamo o suradnji i drago mi je da se to konačno događa. Kada mi je Andrej Nosov ispričao o ideji da se predstave rade u intimnom prostoru stana, odmah mi je pala ideja o mojoj drami „Bilo bi šteta da biljke krepaju“ koju sam već dugo htio režirati u stanu, ali je to uvijek logistički bilo teško. Ta drama je intimna, ljubavna, a stan je važno mjesto te priče.
Ova priča koja se bavi svakodnevicom jednog para i njihovim rastankom, sama je po sebi komplikovana životna situacija. Koji je bazični problem danas u partnerstvu na koji ste želeli da ukažete?
– U predstavi se bavimo prekidom – ali taj prekid ne shvaćamo tragično. On je tragičan u drugoj dimenziji – zato jer se ne uspjeva ispričati priča koju su oni imali. Imaju različite verzije vlastite veze, te je za lik koji ostavlja bitno pročistiti se i dobiti od drugog lika potvrdu što je to što su živjeli zajedno. Imati mogućnost iskomunicirati iskustvo koje doživimo je iznimno važno. Možda je to i problem suvremenog društva – nemogućnost da se stvari iskomuniciraju.
Drama će biti izvedena na predstojećem EuroPrade u Beogradu. Po čemu će biti drugačija, kako je najavljeno, od verzija koje ste radili u Zagrebu, Španiji, Argentini?
– Imam osjećaj da će u beogradskoj verziji ova drama konačno dobiti svoju pravu scenografiju – intimni prostor stana. Drama ima dvije verzije, onu u kojoj su par Mina Obradović i Marko Vasiljević i drugu verziju u kojoj su to Nedim Nedzirović i Marko Vasiljević. Samo tijekom EuroPride će publika moći vidjeti obe predstave iste večeri, što mislim da će biti jedinstven doživljaj i za publiku i za izvođače. Drama je otvorene strukture te zahtjeva od izvođača da posude svoja imena i iskustva, tako da će ova verziju snažno obilježiti troje sjajnih glumaca.
U kom smislu otvorene strukture?
– Kroz proces rada koristim improvizacije i mnoge na kraju nađu prostor u samoj predstavi. Drama je o ljubavnoj vezi, te svi imamo neko iskustvo u tome, tako da je neminovovno da nešto privatno postane i dio predstave. Također, radimo odmak od scena, gdje glumci ponekad mogu i komentirati sam tekst, te i na toj način donose svoj stav prema temi.
Lična karta
Ivor Martinić je diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2005. radi kao dramaturg na produkcijama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, ZKM-u, Teatru ITD, na Eurokazu i na Riječkim ljetnim noćima. Njegova prva predstava za odrasle „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ imala je praizvedbu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.
Široj publici je posebno poznat kao scenarista filma „Plavi cvijet“ reditelja Zrinka Ogreste, koj je prošle godine proglašen najboljim na Pulskom festivalu. Drame su mu prevedene na dvadesetak jezika i dobitnik je niza nagrada.
Koliko ste vi posudili ovom tekstu kao pisac nešto svoje lično?
– Sve što radim je lično, pa tako i ovaj projekt. Istražujem teme koje me zanimaju, o kojima mislim da imam nešto reći.
Da li će pisac biti prisutan na premijeri?
– Da i radujem se vidjeti kako će beogradska publika reagirati.
Na jesen ćemo biti u prilici da pogledamo još jednu predstavu iz vašeg opusa – „Dobro je dok umiremo po redu“, u Beogradskom dramskom pozorištu u izvođenju Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM). Šta novo možete da najavite iz svoje radionice?
– To je moja posljednja drama i Aleksandar Švabić je napravio super predstavu. Trenutačno živim u Barceloni, ali bitno mi je da sam prisutan na našim prostorima. Nakon Beograda i „Biljaka“ započet ću u Zagrebu raditi svoj novi tekst – „Jackpot“ koji se bavi prijateljstvom u tridesetim godinama života.
Bonus video: „Naš sin“ – Predstava u stanu
