0
Novinar i pesnik iz Banja Luke Milan Rakulj opisuje svečanu akademiju posvećenu velikom pripovedaču gde su političari preoteli slavu piscima, nagrada za borbu bikova veća je od književne, a glavni modni detalji su majice sa dvoglavim orlovima, krstovima i srpskim generalima. Majica sa likom Petra Kočića nema. Ovu trodnevnu manifestaciju posetilo je 30 hiljada ljudi, a na ražnju se vrtelo mnogo ovaca i prasića.
To jutro iz grada žurili smo u Gradski šator „Kod Jablana“ u Stričićima. Trebalo je za novine da ispratimo svečanu akademiju Petru Kočiću u čast na 57. Kočićevom zboru. U autu nas dvoje novinara, fotoreporter i vozač.
Do šatora došli smo tik prije Milorada Dodika.
Dodikov dolazak najavljen je paničnim povicima mase „stig’o Mile, stig’o Mile“. Fotografi su se munjevito bacili u trk kako bi bili desetak metara ispred njega i ufotkali s kim se sve rukovao. Dodik je potom od takozvanog gradskog, skrenuo do jednog od mnogih šatora postavljenih na Manjači.
Bilo je pola sata prije početka akademije.
„Ovo ne liči na njega, da dolazi ovako rano. Obično dođe sekund prije“, govori mi vozač. Nedugo zatim stiže i Draško Stanivuković, noseći krst na čelu litije. Vraćaju se iz crkve.
„Ovo nije rulja, ovo je narod. Ovo nije rulja, ovo je narod. Ovo ne može biti rulja. Ovo je narod“, ponavlja jedan čovjek u masi koja prati Draška. Neko ga je očigledno iznervirao.
Na svečanoj akademiji govorili su redom Draško Stanivuković, Milorad Dodik i Željka Cvijanović. Drale i Mile, kako ih u narodu odmila zovu, na početku svojih govora, uljudno pozdravljaju funkcije ovoga drugoga i koristeći dosjetke zasnovane na Kočićevoj rečenici „Ideš li rode“ svaki za sebe skuplja političke poene i kreće u predizbornu kampanju prije kampanje.
Stanivuković sa žarom govori o Kočiću i mora mu se priznati da je dobar u tome, ali priča pada u vodu kada kaže da rod ide ka napretku, prosperitetu i gdje sve ne. Rod će graditi škole, bolnice i šta sve ne. Učio je od najboljih. Ne među nama, nego najboljih za sebe. Svi prethodnici na funkciji koju obavlja, koristili su ime Petra Kočića za promociju svoje politike, pa se i on uputio u tom pravcu. Prethodno je pružio ruku svim političkim protivnicima, osim Vladi Đajiću. S njim je izgleda baš zakrvio.
Dodik priča kako bi na pitanje „Ideš li rode“ trebalo odgovoriti da Republika Srpska ide ka nezavisnosti. Možda je to u ovom trenutku nemoguće, nastavio je on, ali treba o tome govoriti, treba…. Čim je pomenuta riječ „nezavisnost“ bar petina prisutnih u šatoru pala je u trans.
Željka Cvijanović priča kako je Petar Kočić bio mnogo više od književnika i da je njegov rad uložen u temelje republike koju, eto, baš ona vodi. Naravno da je njen govor ispolitizovan, naravno da vuče vodu na svoj mlin, ali mnogo je blaža od svoje prethodnice na poziciji predsjednice Republike Srpske.
„Da je Petar Kočić živ bio bi član SDS-a“, stariji se sjećaju da je svojevremeno govorila Biljana Plavšić.
Nakon govorancije političara za govornicu izlazi Duško Pevulja, profesor i predsjednik žirija za dodjelu Kočićeve nagrade.
Prethodni govori zapalili su Pevulju, pa pored čitanja obrazloženja žirija drži kratki kurs iz kočićologije. Profesor podsjeća kako je Kočić za sebe smatrao da je starosjedilac Bosne, te da je pitanje „Ideš li rode“ postavio lik Relje Kneževića u priči „Kroz mećavu“. Reljin sinovac Vujo, nastavio je Pevulja, bio je personifikacija naroda kada je odgovarao „idem, idem“.
„Međutim, jedan drugi pisac, takođe Krajišnik, Branko Ćopić, na Kočićevo pitanje ‘Ideš li rode’ u svojoj pripovijeci ‘Pohod na mjesec’ postavlja drugo pitanje ‘Baja, kuda ćeš’. Dakle, pored toga što je važno da znamo da idemo, važno je znati i kuda idemo“, govori Pevulja i vraća se na svoje mjesto.
Dok se vraća, Dodik mu čestita i stišće mu ruku, ne pomišljajući da je ranije izjavljivao kako je on glavni baja u Republici Srpskoj i da bi se to „Baja, kuda ćeš?“, ne daj Bože, moglo odnositi baš na njega.
Ovo nije specifičnost Milorada Dodika, nego većine političara u našem vremenu. Kritika uvijena u metaforu ne dotiče ih. Svaki od tih političara misli, ili se bar pravi, da je kritikovan neko drugi.
Nego, dođe red da se na akademiji malo progovori i o književnosti. Stanivuković svečano uručuje Kočićevu nagradu Anđelku Anušiću.
Blicevi su sijevnuli nekoliko puta i krenula je Anušićeva besjeda. Bilo je prošlo već sat vremena programa i nekolicina prisutnih u gradskom šatoru nije imala živaca da sluša šta Anušić govori. Ipak, većina ga je nekako istrpjela do kraja – Stanivuković uz tipkanje po telefonu, a Dodik uz držanje ruku na glavi kao da ima jaku migrenu.
„Naš narod je hrabar, zna strašno prolijevati krv za drugoga, samo nažalost, nije nikada znao za sebe ništa učiniti“, Anušić izgovara, kako veli, Petrašinovu podsjetnicu, te završava besjedu svojim riječima: „Pa učinimo, konačno, nešto i za sebe! Zaustavimo, makar, naše kulturno stradanje koje je u toku“.
Kada smo već kod kulture, kulturno-umjetnički program svečane akademije sastojao iz nekoliko horskih i izvedbi na klarinetu i flauti. Vrijedna pažnje bila je i besjeda profesora Borivoja Miloševića. Čule su se kompozicije Paganinija, Vlade Miloševića i Ekatarine velike. Akademija je završena izvedbom pjesme „Zemlja“.
Milkica Marjanović pjevala je „ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za svu našu decu“. Nekoliko sekundi nakon posljednjeg takta pjesme i riječi „Čujem – vrati se, Ne idi, ne idi, ne!“, dok aplauz još nije ni završio, iz susjednog šatora zaorio je poznati hit zborovanja „Da nam nije vojnog poligona, Manjača bi bila veća od Londona“.
Stanivuković je naredio da se ne smije čuti muzika iz susjednih šatora dok traje akademija u gradskom šatoru „Kod Jablana“.
Zvučnici su, ugašeni, ali pojačani na maksimum, čekali kao zapete puške i decibeli su konačno mogli da krenu u nadjačavanje.
Svako od zvaničnika u tom trenutku otišao je do svog šatora da pjeva i časti ljude pićem. Ostali su književnici koji su na Kočićevom zboru nastupali dan prije, a koji na svečanoj akademiji nisu dobili ni riječ. U gradskom šatoru bio sam s njima možda još sat vremena. Uz mezu, piće i razgovor, to vrijeme prošlo je munjevito brzo i ljudi su ubrzo morali da se vrate za Banjaluku, pa potom dalje, gdje ko živi ili putuje. Mnogi od njih bili su gosti iz Srbije. Vratili su se sa tri paketa nedirnutih knjiga i, što bi mlade generacije rekle, zapalili.
„Od trideset hiljada ljudi koliko je ovdje, niko nije uzeo nijednu knjigu, iako su bile besplatne“, kaže jedan od članova Udruženja književnika Republike Srpske sa jednim od paketa u ruci.
On mi govori da je svečana akademija, koja je inače prethodnih godina koliko-toliko svjetlala obraz Kočićevog zbora, iz centra Banjaluke, ove godine premještena u Stričiće na ideju nekakvog stručnjaka iz Egzit festivala.
Nagađamo za koliko love je njega banjalučka Gradska uprava, kao organizator zbora, angažovala da im ustupi ovako briljantnu ideju. Da, ideja je zaista briljantna i sve je prosto kao pasulj – izbaciti književnost i književnike sa akademije, akademiju prebaciti u Stričiće i započeti predizborne govorancije tamo gdje je masa. Tri muve jednim udacem. Tako je i nikako drugačije ako je namjera organizatora bila loša. Ako je namjera, pak, bila dobra i ako su mislili svečanu akademiju na Stričićima približiti većini populacije i to bez književnosti na istoj, onda je to čisto neznanje.
Prije će biti da je po srijedi ovo prvo.
„Ko će slušati tuđu muku, raja traži veselo“, rekoše još osamdesetih godina prošlog vijeka u Sarajevu prijatelji Branka Đurića Đure, koji je nastupio prvog dana ovogodišnjeg Kočićevog zbora uz „domaće književnike“ čija imena i prezimena javnost nikada saznala nije. Kao „domaći književnici“ su najavljeni u desetak tekstova Gradske uprave. Kao „domaći književnici“ – bezimeni, sa manifestacije su i otišli, dok se u isto vrijeme „Đurologija“ sa Đurinim imenom, prezimenom i nadimkom uveliko reklamirala.
Nakon što su bezimeni književnici otišli kućama, promuvah se malo po zboru. Raspitao sam se za cijene. Kilogram jagnjetine je 40KM. Prasetina je 30KM, a piće pod šatorom je 5KM, svejedno da li je pivo ili sok. Primjećujem dvoglave orlove i krstove na odjeći koja se prodaje. Prodaju se i likovi srpskih generala iz raznih ratova na raznim dezenima. Na crnim majicama obično su natpisi „Srbska čast“ i „Manjača“. U susret mi čak ide i jedan čovjek koji nosi majicu „Tito legenda“. Ne vidim da postoje majice sa likom Petra Kočića. Muzika se miješa. Svaki šator svoju politiku, muzičku i doslovnu, vodi. Prašina se diže. Teret istorije sa nekritičkom upotrebom tehnologije se smjenjuje. Uskoro će i borba bikova. Pronađoh kolege novinare sa kojima sam stigao, a koji su se uputili ka vlasnicima bikova da uzmu izjave. Idem ponovo sa njima. Pronalazimo bikove Rađe Škrbića, koji su višestruki osvajači Manjače. Kolegica iz novina želi izjavu od uzgajivača bikova i Rađinih ljudi.
„Ja ne mogu, p’jan sam od četvrtka“, govori krupni mladić.
„Ne dajem izjave“, kratko komentariše ćutljivi Rađin sin.
„Mala, bi li se udala“, reći će treći bikadžija.
„Znaš li ti da je Rađu opjevao Lazo?“, pita me jedan, takođe krupniji polupijani tip.
„Koji Lazo?“, odgovaram pitanjem.
„Jeb’o ga ti, Lazo što pjeva sa Gocijem“, kaže on i kreće da recituje: „Ima jedan čovjek i duša poštena, sa Manjače rodom, boem od malena. To Manjača jednom rađa, najjači je Škrbić Rađa“.
Utom stiže i sam Rađa sa pivom u ruci i pristaje na izjavu. Govori nam da pored bikova ima od osam stotina do hiljadu ovaca i stotinu goveda. Otkriva nam i kako je nagrada za osvojeno prvo mjesto na koridi u teškoj kategoriji 5000KM, te da se on i njegova porodica ne takmiče ovdje zbog novca, nego zbog strasti i tradicije. Ranije sam saznao da je ovogdišnji fond Kočićeve nagrade 3000KM i po ko zna koji put sjetio se Đure Damjanovića.
Za ovoga Đuru su mnogi kompetentni ljudi rekli da je najveći pisac Krajine poslije Petra Kočića i Branka Ćopića.
Pored književnog djela, njegova veličina ogledala se i u tome što je, svojevremeno, po dobitku Kočićeve nagrade, hodao Gospodskom ulicom i cijepao novčanice, govoreći kako je bik dobio više od njega.
Idemo i do Dušana Savanovića, organizatora koride. On priča da je tu i šampion Crne Gore, te da je taj bik prevalio 450 kilometara da dođe na koridu.
„Nikad mi neće biti jasno zašto ljudi vole borbe bikova“, kaže mi kolegica poslije. Odgovaram joj da ni meni nije jasno zašto neko voli formulu jedan, a ni mnogima nije jasno zašto ja, recimo, volim književnost, pogotovo jer je još i nametnuta kroz školovanje.
Kada su borbe bikova počele, ljudi su se popeli na krovove traktora i džipova. Interesovanje je bilo ogromno, ali nisam se popeo nigdje, pa nisam ni vidio kako se rogata stvorenja bodu. Vidio sam ih prije borbe. Pored njih tada bile su i krave. Kaže mi drugar i jedan od saputnika na ovom zboru da krave bikove čine zaštitnički nastrojenim i spremnijim za borbu.
„Znači, isti su kao i mi“, kaže jedan od prisutnih.
Muzika iz šatora se slabije čula kada su borbe počele, jer je borilište udaljenije od mjesta za feštu. U međuvremenu desetak starijih ljudi sa pivom u ruci pjeva ojkaču. Lijepo pjevaju i lijepo ih je bilo čuti.
„Ovaj zbor, kao i sve druge, uništili su zvučnici. Ja bih ovdje zabranio zvučnike i onda bi to već ličilo na nešto. Svako bi, kao nekada, pjevao svojim glasom, pa koliko se čuje – čuje“, govorim kasnije kolegama u povratku sa zbora.
„Tako je momak, tako je ljudino. Ja svoje misli u šatoru čuo nisam. Sve te zvučnike treba porazbijati“, govori potom i grli me jedan stariji i pijani gospodin.
Na Manjači je i danas mnogo materijala za literaturu. Skoro kao u Kočićevo vrijeme, iako današnja Manjača nema nikakve veze sa Kočićem. Ovo konstatujem ranije, pričajući sa anonimnim književnicima. Kočićev zbor počeo je kako treba daleke 1966. godine. Postoje i neki arhivski snimci. Petar Kočić slavio se na jedan dostojanstveniji način. Tu su bila bodljavina bikova, ali i književnici, guslari, ojkača bez ozvučenja, narodno blago zaštićeno kasnije Uneskom, naspram današnjeg turbofolka. Čak je i Milka, Kočićeva udovica, bila živa za vrijeme prvog Kočićevog zbora i došla je da podrži manifestaciju. Fizički ga je nadživjela čak pet decenija.
Sada je već sve otišlo predaleko. Konstantna politizacija, napredak tehnologije, neumjerenost u hrani i piću vezana za mentalitet našeg naroda…
Redam razloge za dekadentno stanje zbora u godinama iza nas, oličeno u striptizeti na šipci pod šatorom što, moram priznati, svojim očima nisam vidio.
„Krivi su i pisci koji idu niz dlaku svakoj vlasti, a koji ne gaje ni najmanje simpatije prema sopstvenom narodu“, kaže mi jedan od kolega.
U međuvremenu se prisjećam i profesora Miodraga M. Vulina koji je pisao da je Kočićevo djelo mnogostruko korisno za jedan narod i za jednu kulturu, ali da je za samog Kočića bilo tragično. Tom logikom zaključujemo da su i mnogi pisci u posljednjih 57. godina, koliko traje Kočićev zbor, vidjeli korist od Kočićevog imena. O političarima je suvišno govoriti.
Pokušavam da promislim na koji način je Kočićevo djelo korisno za narod…
„Branko Ćopić je loš pisac. Njegov seljak je glup čovjek, a seljak ne može biti glup. Seljak je pametan čovjek. U Kočićevoj literaturi, seljak je pametan“, sjetih se i jednog od vatrenih Vulinovih govora iz birtije Filozofskog fakulteta u Banjaluci.
Vulina je prethodno iznervirao Đuro Damjanović koji je hvalio Branka Ćopića. Istina, seljaci su i prilikom 57. Kočićevog zbora ispali pametni.
Za tri dana, zbor im je donio više zarade nego vjerovatno za tri mjeseca prije toga. Prodalo se dosta jagnjetine, prasetine, piva, rakiještine. Na svakom koraku pečeni brav na ražnju. Na svakom ćošku bure sa osvježavajućom tekućinom za žedna grla. Tu je i kamion sa pićem i klupom u prikolici.
Svojevrsna vi-aj-pi loža za gledanje koride. Ko se ovakvog biznisa sjetio ne može biti glup, stoga se i ja ne osjećam ni pametnijim ni boljim od bilo kojeg čovjeka na ovom zboru. Osjećam možda samo veću prisnost sa Kočićevim likovima od većine prisutnih.
Za vrijeme koride, čiji epilog nisam dočekao, na pameti mi je dječak Lujo i njegovo tepanje Jablanu pred borbu sa Rudonjom.
Petar Kočić je većinu svojih likova u literaturu uveo direktno iz života, pa tako i svog prezimenjaka Luju, junaka „Jablana“ koji je napisan 1902. godine.
Lujo Kočić je poživio do 1949. Umro je među ovcama, prepušten stočarstvu i rakiji. Ovo sam poodavno pročitao u knjizi Tome Marića „Banjalučke priče“.
Nakon što smo završili posao na Kočićevom zboru, Lujo mi dugo nije izlazio iz glave. Kočić nam ga je prikazao kao dječaka, kojem je ideal bio da Jablan pobjedi Rudonju, da seljački bik izbode carskog, te da tuđinska carevina padne kao što je pao Rudonja. Luju bi bilo zanimljivo prikazati i kao starca, da kao jedan Ćopićev lik govori „pedeset godina pijem rakiju, a nisam znao da sam anko, alko, kako se kaže – alkoholičar“.
Možda je baš u tome ključ – Kočićev seljak je profesoru Vulinu bio pametan jer je živio u ropstvu, a Ćopićev glup jer je živio u slobodi. Tako je nekako i sa našim narodom. Nikad nije znao, pa ne zna ni danas, šta da radi sa, teškom mukom, stečenom slobodom. U ropstvu je bilo važno da idemo, dok u slobodi nismo znali kuda ćemo.
„Ne postoji kolektivna sloboda, samo individualna“, taj dan mi reče jedan od književnika koji je bio gost ovogodišnjeg Kočićevog zbora, a čije ime nikad nećemo saznati u programu istog. Umjesto o književnom programu, kasnije će se danima prepričavati kako je kiša prekinula koridu, kako su potoci vode lili niz šatore, a potoci piva, pri ko zna koliko decibela nesnosne buke, niz grla prisutnih. Srećom, pobjegli smo prije nevremena.
U povratku su mi se u glavi, dobrano, izmiješala fikcija i fakcija. Ovce na putu i zastoj u saobraćaju me u jednom momentu, ipak, vraćaju u realnost.
„Zar ih ima još koje su preživjele zbor“, reče vozač na opšti smijeh.
Odjednom prestajem da mislim i o Kočiću, i o Luji, i o profesuri, i o literaturi, a ovce počinju da mi liče na nas koji smo slušali svečanu akademiju u Gradskom šatoru kod Jablana. To govorim i svojim saputnicima.
Bonus video: VIktor Savić i Sloboda Mićalović na Filmskim susretima u Nišu
