3
"Zamišljena je kao ličnost kroz čija će se saznanja, doživljaje, patnje i razočarenja, tuge i radosti sve vidjeti. Sad, koliko će biti uvjerljiva ne znam. Scenarij je još u radu, a i film je film. No, postoji jedno iskustvo - djeca ne glume! Ona ili dožive to što rade, ili ne", ispričao je pisac i scenarista Arsen Diklić 1986. godine o scenariju za film „Djeca Kozare“ po kom Lordan Zafranović još od onda pokušava da snimi film.
Priredio: Matija Jovandić
Polemika oko toga da li je scenario za film „Dara iz Jasenovca“ Predraga Gage Antonijevića plagijat scenarija Arsena Diklića za „Djecu Kozare“ po kom Lordan Zafranović decenijama unazad pokušava da snimi svoje ostvarenje imaće, po svemu sudeći, sudski epilog. A u proces bi mogli da se, prema najavama, uključe i naslednici pisca preminulog 1995. godine. Diklić je još pre 40 godina u jednom intervjuu pričao o svom scenariju za „Djecu Kozare“ i naveo da će Zafranović po njemu snimiti film.
Arsen Diklić, najpoznatiji po knjigama „Ne okreći se sine“ i „Salaš u Malom Ritu“, bio je i koscenarista istoimenog filma i serije iz 1976. godine, kao i filma i serije „Zimovanje u Jakobsfeldu“ (1975), te autor brojnih drugih scenarija, među kojima su i „Marš na Drinu“ (1964) i „Užička republika“ (1974) Žike Mitrovića, „Boško Buha“ (1980) Branka Bauera… Poznati (dečji) pisac je u intervjuu za zagrebački magazin „Studio“ aprila 1986. pričao o scenariju pod tada radnim naslovom „Djeca Kozare“ i saradnji sa Lordanom Zafranovićem, koji je još tada nameravao da snimi taj film.
„Tema, na žalost, aktuelna i poslije gotovo pet desetljeća od svršetka Drugog svjetskog rata, iako se posljedice genocida trajno osjećaju i nikada neće moći zaboraviti. Djeca Kozare ostat će uvijek djeca Kozare“, napisala je tada novinarka Maja Benović u uvodu za razgovor sa Diklićem. Prenosimo ovde sa portala „Yugopapir“ delove intervjua vezane za „Djecu Kozare“ i probleme u tadašnjoj jugoslovenskoj kinematografiji.
***
Djeca i rat. Djeca kojoj je rat uskratio djetinjstvo, koja su ga preskočila i naglo postala odrasli ljudi – vaša su česta preokupacija. Očito dobro poznajete i psihu djeteta, i strahote rata, jer pod vašim perom tako živo, gotovo autentično, izranjaju likovi. Ipak, zašto se tako dosljedno bavite tom temom? Imate li vlastitih gorkih iskustava?
– U doba rata bio sam mladić, ali bio sam svjedok stradanja te djece. U profesionalnoj orijentaciji vjerovatno je to došlo kao logičan nastavak mog duljeg bavljenja novinarstvom u dječjim listovima i štampi. Zatim, na mene je možda najviše utjecalo dugogodišnje druženje, prijateljstvo i suradnja s Brankom Ćopićem. A možda je to i talent! Naime, u stanju sam da gledam svijet dječjim očima. Da se na njihov način uživim i da iz njihova ugla promatram događaje i ljude. No, još ni danas nisam načistu je li to što sam pisao, u književnosti i na filmu, klasična književnost za djecu, ili je književnost o djeci i film o djeci. Mogu reći da sam prije sklon misliti da je ovo drugo pravo. A da je to tako, možete i sami vidjeti, jer su sve te moje tvorevine uglavnom realističke. Nema u njima ni bajki, ni priča, ni stilizacije. Znači, realistička metoda pristupa. Jednostavno, podsjećanje na jedno teško vrijeme. Zloćudno!
Ovih je dana često pisano o djeci s Kozare. Kako ste zamislili svoju „Djecu Kozare“?
– Gotovo da je nemoguće napraviti film o 23.000 djece. Istražujući brojne materijale, odlučio sam se da će biti mnogo bolje ako sve te strahote sažmem i svedem na dramu jedne obitelji. Uostalom, to je već provjerena metoda, i uvijek najbolje uspijeva kad se velike stvari i događaji prelamaju kroz jednu određenu grupu i na manji broj ličnosti. Suvremeni čitaoci, na primjer, ne pamte Tolstojev „Rat i mir“ po Napoleonu i po Kutuzovu, već po Nataši i Bezuhovu. A ako pratite ne baš uspjelu seriju „Vjetrovi rata“, ali zato postoji dobar roman, i Herman Vouk uzeo je samo jednu obitelj da bi kroz nju obuhvatio sve važne ličnosti i cijeli Drugi svjetski rat. Prema tome, moja metoda nije ništa novo. Ali, to je jedini put i način da režiser Zafranović i ja kažemo barem dio te strašne istine.
Vaši junaci iz Jakobsfelda i Salaša bili su tako istiniti, uvjerljivi i autentični da su ih neki čak „pronalazili“. Kakva će biti djevojčica iz „Djece Kozare“, taj glavni nosilac radnje?
– Zamišljena je kao ličnost kroz čija će se saznanja, doživljaje, patnje i razočarenja, tuge i radosti sve vidjeti. Sad, koliko će biti uvjerljiva ne znam. Scenarij je još u radu, a i film je film. No, postoji jedno iskustvo – djeca ne glume! Ona ili dožive to što rade, ili ne. Dijete ne može stvarati neki lik poput profesionalca, rutinski. Ako ga lik oduševi i ponese, ako ga doživi i s njime se identificira, učinit će čuda…
Nadajmo se, to poželimo i Zafranoviću da mu se dogodi čudo dok bude birao djevojčicu…
– Još dvojicu njene braće, i drugu koja će se pojaviti. Pa ako se ti mališani i međusobno budu složili i uklopili, igra će im biti spontanija. No, zadatak im nije malen, niti je lagan. Moraju osjetiti da su bačena u jedno izvrnuto i ludo doba, i jedino što se kod njih pojavljuje jest goli nagon za samoodržanjem, jer, ona više nikoga nisu imala da bi ih štitio. Zanimljiv je podatak na koji sam naišao, a govori o čudnom otporu djece koju su masovno prekrštavali. Neki, vjerovatno stariji među njima, savjetovali su ostalima da hostiju pri prekrštavanju nikako ne progutaju, već da je poslije ispljunu. Vjerovali su da time to nasilno prekrštavanje neće vrijediti, ali i da se tako olako neće prepustiti svojim mučiteljima. Kolika je bila borba za samoodržanjem, govori i podatak da uokolo baraka u gradiščanskom i sisačkom logoru nije bilo nijedne travke, nijednog lista na granama koje su djeca mogla doseći, izmorena glađu, djeca su sve pobrstila. Mnoga su pojela čak i kartončiće koji su im visili oko vrata, a na kojima su bili upisani njihovi podaci.
U tom golom nagonu za samoodržanjem leži sva surovost, tragedija i zločin genocida.
U jugoslavenskoj ste kinematografiji starosjedilac. Još od „Milijuna na otoku“ 1955. godine, kad gotovo i niste znali tko je Branko Bauer. Već vaš slijedeći zajednički film „Ne okreći se, sine“ postao je antologijski. Osim debitantskog i još tek pokojeg, svi su ratni. Zar vas ne privlače suvremene teme?
– Ne bih rekao da me ne privlače, nego da je razlog tome to što dosad nisam realizirao nijedan film za koji bih sam ponudio temu. U nas je kinematografija tako organizirana da se nikada nisam usudio napisati scenarij, a tek potom ga ponuditi. Uvijek naručuju za već određenog redatelja. A moja je želja bila: koliko tema, toliko redatelja! Ipak, postoji jedan moj scenarij napisan samoinicijativno. Bio je hvaljen i otkupljen je, ali nikada nije realiziran.
Tema?
– Hajduk Veljko.
***
Upravo zato, scenarij je godinama rak-rana našeg filma. Sve su ga češće pisali sami režiseri. Dobro su nam poznati rezultati te kućne radinosti! Kako ocjenjujete sadašnji trenutak na tome planu! Je li festival scenarija u Vrnjačkoj Banji vrijedilo osmisliti, pomaže li?
– Svakako da je dobro što ga imamo, već i zato da se ljudi mogu skupiti na jednome mjestu i reći: tu su potencijalne snage! Da se izrazim političkom terminologijom, nije riječ o kadrovskom problemu. Ima ljudi koji znaju pisati scenarije, ali je organizacija kinematografije takva da se time ne mogu baviti. Jer, ne može producent, čija je godišnja proizvodnja najviše tri filma, držati na platnom spisku jednog scenarista. Prema tome, sve odmah pada u vodu.
U velikim kinematografijama, listu dijaloga rade čitavi timovi. Vi, pretpostavljam, i to pišete sami?
– Umjesto odgovora, ispričat ću vam anegdotu koja se dogodila Gordanu Mihiću u Njujorku. Pitali su ga: „Tko vam je dramaturg?“, Mihić je odgovorio: „Ja!“; „Tko piše scenarij?“; Mihić: „Ja!“; „Tko piše dijaloge?“; Mihić: „Ja!“; „Pa, gospodine, vi ste genij!“, rekoše Mihiću na kraju. Ali, da znate, režiseri se iz nevolje prihvaćaju pisanja scenarija. Jer, ako sami ne donesu i ponude scenarij, uopće neće imati šanse da snime film.
Kako je došlo do vaše suradnje sa Zafranovićem?
– Lordan je upravo završavao film „Tomislav K.“, poznat i pod naslovom „Večernja zvona“, kad mu je netko rekao da bi trebalo snimiti film o djeci s Kozare. Spomenuli su moje ime, ponudili mi da napišem scenarij, a kad sam čuo da će film režirati Zafranović – odmah sam pristao.
Za razliku od Branka Bauera s kojim ste generacijski bliži, od Lordana Zafranovića dijele vas godine. Njegov filmski rukopis mnogo je različitiji od drugih režisera s kojima ste radili. Na kojoj ste se valnoj duljini našli?
– I to malo što znam o filmu, gotovo najviše sam naučio od Bauera. No, prihvatio sam i obradovao se suradnji s Lordanom Zafranovićem. Između ostalog i zato da bih vidio mogu li nakon tolikog iskustva i ovih mojih godina da zaigram na tu notu. Prije svega, oduševljava me Zafranovićeva radna energija. Fantastična je! Zato vjerujem da ću od njega naučiti nešto novo. Imponira mi i po svojoj temeljitosti, po finom osjećaju za dramsko u filmu, po atmosferi koju je dosad rijetko tko dao u filmu. Ali i po onome što se ne boji da po stvarima kopa do dna…
Ili, kao što je rekao na konferenciji za novinare, da želi napraviti običan film na tu temu…
– Tako je! Prava, velika umjetnost najčešće je obična! Prije više godina jednom sam zemljaku, Ličaninu, donio Andrićevu „Na Drini ćuprija“. Kad ju je pročitao, reče mi: „Pa, što je u tome tako neobično!? To bih i ja mogao napisati!“ Eto, u tome je veličina! Prava umjetnost potječe iz života, ne iz nekakvih izama. U tome sam se oduvijek trudio, a koliko sam postigao, to je već drugo! No, cijenim redatelje koji od toga polaze.
Hoću li pogriješiti ako pretpostavim da se bavite djecom patnicima i malim herojima i zato što ste u svijet literature ušli obrnutim redom? Najprije ste čitali Dostojevskog i Tvena, a tek potom Andersena, Grimove bajke, Čapeka…
– Zaista se tako dogodilo, ali stjecajem okolnosti. Djetinjstvo sam provodio bez knjiga. Moje Staro Selo pokraj Otočca nije mi ih moglo ponuditi. Tako je moje najveće otkriće, već u dobi maturanta, bio roman „Hakleberi Fin“ Marka Tvena. Čitao sam ga dva puta uzastopce. Tridesetak godina kasnije, pronašao sam esej jednog američkog pisca koji kaže: „Cjelokupan američki roman, zajedno s Foknerom, potječe iz Tvenova ‘Haklberija Fina'“.
Sad, opet da vratim film unatrag, tamo do razgovora o jugoslavenskoj kinematografiji, u kojoj provedoh, eto, već četrdesetak godina. Sve se jasnije uočava da uopće nismo svjesni koliko dobru i jaku ekipu stvaralaca imamo. Tek kad je Kusturica uspio, mukotrpno, štapom i krampom skrpiti svoj film – koji je tehnički nesavršen, negdje je i šupljikav, ali plijeni svojom autentičnošću i svojom snagom – tek tada kao da smo se trgnuli. A, zapravo, imamo čitav tim njegovih vršnjaka, generaciju koja je u stanju da stvara prave, autentične filmove. Na žalost, ti ljudi nemaju mogućnosti da rade.
Pa, da vam kažem i to što znači biti mala zemlja s neorganiziranom kinematografijom! Recimo, polako zaboravljamo neke ljude, jer mislimo da im je vrijeme prošlo. To su oni koji su tako malo dali, ali ono što su dali ostalo je zapisano velikim slovima. Pogledajte, na prste jedne ruke možete nabrojati što su snimili, recimo, Vlado Pogačić i Saša Petrović. Pa, to je tuga i nevolja!
Ne samo da se za kulturu oduvijek premalo davalo, već mislim čak i da se potcjenjivala. Napokon, još uopće nismo uspjeli stvoriti pravog filmskog producenta. Nemamo takvog koji bi, poput Bojana Stupice, nosio i ostavio pečat svoga trajanja, svojih djela, koji bi bio pojam za film, kao što je Bojan bio i ostao za kazalište. Svaka čast Sulejmanu Kapiću. Uspio je da sačuva Jadran-film, trenutno jedinu pravu filmsku kuću u zemlji. Ali, ta kuća egzistira tako samo zahvaljujući bazi, tj. ljudima koji u njoj rade, dakako i koprodukcijom. Inače, tko zna što bi i s njome bilo! Ma, molim vas, koliko smo dosad snimili ratnih filmova, ali nema fundusa, nigdje tih kostima! Danas, na primjer, samo jedan kostim za njemačkog oficira, stoji oko deset milijuna starih dinara. Pa, eto gdje smo!
***
Bilo je ugodno družiti se s vama na rijeci, ali se ipak vratimo na kopno! Na konferenciji za novinare izrekli ste zanimljivu misao o ratu i djeci.
– Slučajno sam pronašao tu misao iz pera nekog njemačkog pisca, koja glasi: „Kad ne bi bilo djece, ratovi bi bili manje strašni“. Poput mota bit će prisutna i u filmu.
