Foto: Goran Srdanov

Spremam se za Kopaonik biznis forum. Koji će od ponedeljka biti emitovan iz Metropola, takva je (vanredna) situacija. Učestvujem u panelu posvećenom makroekonomskim kretanjima, zajedno sa Nebojšom Savićem, Dušanom Vujovićem, Miroljubom Labusom i Dejanom Šoškićem. Dve stvari su mi uvek na pameti u tim pripremama.

Prva je da ne probijem vreme koje je predviđeno za govornike (sada imamo dva kruga po pet minuta), a druga je da kažem nešto što drugi neće pominjati.

Nijedna od ove dve stvari nije laka: teško je sabiti priču i koncizno izneti podatke, mehanizme i zaključke, kao što nije lako biti originalan kada ima više dobrih ekonomista koji pokrivaju stvari iz različitih uglova.

Sve, zapravo, potiče iz želje da oni koji slušaju dobiju kvalitetan sadržaj, a to neće biti moguće ako se satnica tako velikog skupa probija ili ako se govori isto. Ježim se tog samoljublja kada se neko dokopa govornice i neopterećen postojanjem drugih govornika i publike krene da prosipa po stoti put istu opštu priču (uz čuvenu doskočicu da su profesori nabaždareni na 45 minuta). Iako postoji rizik da se u kratkom izlaganju stvari prikažu crno-belim (a u pravom životu reč je o nijansama sive), moguće je izdvojiti i prezentovati nešto što je važno.

Nedelju nakon Kopaonika, sledi Vivaldi forum na Mokroj Gori. Njemu ću (samo) prisustvovati, neću imati zadovoljstvo i obavezu da učestvujem u programu. Radujem se i ovom skupu jer su teme osvežavajuće – akcenat je na pričama preduzetnika, malih i velikih, početnika i veterana. Autentični ljudi, kreativci, borci. Uostalom, više se bavim makroekonomijom, pa mi je mikro ugao posmatranja važan i zanimljiv. Nema dobrog ekonomiste bez spajanja različitih perspektiva. Niti se sme živeti u oblacima, niti je dobro od drveta ne videti šumu.

Evo nekoliko crtica proisteklih iz ranijih iskustava s pomenutih i drugih ekonomskih okupljanja. Prvo, korisni su za posao. To su prilike kada se izlazi iz svakodnevice i kada se može steći tako potrebna slika o svetu u kome živimo. Nekada je bitno čuti široke zahvate – kako će svet i država funkcionisati, nekada može biti važan detalj – za konkretan izazov s kojim se suočavamo. Nekad je važno ono što je izgovoreno, nekad se čita između redova, a nekad je bitan govor tela pre i nakon zvaničnog nastupa.

Drugo, ljudi su sve manje impresionirani pesimizmom i defetizmom. Samo delimično je to posledica veće ekonomske stabilnosti i manjih rizika iz makro oblasti u poslednjih nekoliko godina. Dobrim delom se menja DNK naših poslovnih ljudi, u smislu da se sve manje interesuju za političke i makroekonomske turbulencije, a sve veći broj prihvata da uspeh zavisi od njih samih. Verovatno je bolje reći da se politika i sve što uz nju ide uzimaju kao zadato ograničenje i da se onda u takvim okvirima traži način za opstanak i rast. Paušalne ocene da je stanje u Srbiji loše nisu dovoljne, ljudi traže informacije o tome da li se tokovi popravljaju i šta to znači za njihov biznis. Privrednici su bolji deo društva.

Treće, privrednici najčešće nisu dobri kandidati za ministre ili kreatore ekonomskih politika. Ne stoji logika da bi neko dobro vodio državu zato što dobro vodi preduzeće. Uspešni privrednici su puni samopouzdanja i nemaju dozu sumnje i preispitivanja, potrebnu za dobrog makroekonomistu. Njihova su rešenja radikalna, često netržišna. Neke lične osobine koje su ključne za uspeh u biznisu, na makro nivou bi predstavljale problem. Nemamo prostora da do detalja razmatramo zašto je to tako, a recimo samo da ćete čuti da javni dug nije bitan (“zaduži se i do 100% BDP-a jer ćeš te pare pametno da investiraš”), kurs treba da bude 150 dinara (“time ćeš da povećaš izvoz i da smanjiš uvoz”), uvedi evro umesto dinara (“nećeš da se sekiraš zbog deviznog kursa”), država treba da subvencioniše (“time upravljaš razvojem”), otpusti partijski zaposlene (“onda možeš da povećaš penzije i plate u javnom sektoru”), Narodna banka treba da štampa pare (“to rade drugi, a rezerve ne treba čuvati već izneti u privredu”), povećaj carine (“zaštiti domaću proizvodnju”) i tome slično. Makroekonomisti znaju da su ovi predlozi loši i nesprovodivi.

Zbog svega prethodnog važno je da se vidimo i čujemo. Da budemo otvoreni da prihvatimo neke ideje i da objasnimo zašto su naše važne. Ako su forumi mesta okupljanja za javne diskusije, pa to je ono što nam treba. Možda da se pronađe neka planina i za političare?

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare