0
„Proljeće je, čak i u decembru, trinaestog ili bilo koga drugog, proljeće stoji iza barikade, s podignutom rukom, zar sumnjaš u svoju djecu..,“ pevao je Džoni Štulić na kultnom albumu „Filigranski pločnici“ pre više od četrdeset godina.
Vraćali su mi se ovi stihovi iz rane mladosti tokom celog jučerašnjeg dana, koji je, barem po osunčanosti i osmesima na licima ljudi, ličio na prolećni, a i današnji bi, bar prema prognozama meteorologa, mogao biti još sunčaniji i još topliji.
Međutim, na njegovu „oprolećenost“ u Srbiji najmanje bi mogli uticati Sunce i temperatura, koliko očekivanje većine ljudi da ovo ne bude ona stajnbekovska „zima našeg nezadovoljstva“, već „proleće pre proleća“, u kojem će olistati drvo slobode nakon decenijskog „krivog srastanja“, da se opet pozovemo na besmrtnog Štulića.
U kojem…
„…Budnosti nikad dosta, gospođice od tri pedlja
Na krivinama zadnji vagoni luđački tresu
I mnogi prazne crijeva zaboravljajući stid
A oholost nekad suđena da bude vrlinom
Splašnjava naočigled i smrdi nadaleko
I nitko nema snage da odagna propadanje
I nitko i ne pokušava da bude više od hladne želatine
Koja laprda među krajnostima kao rijetko govno
Dok svi tvoji besprizorni usrećitelji
I samozvani štovaoci onog što ne razumiju
I svi tvoji plaćeni nitkovi, doušnici i sjecikese
I svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula
Hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom
Koji štiti vjernike od zaraženih
A svaku duhovitost uvijek i na vrijeme
Efikasno liječe u samom začetku
Pa kakvo ime da ti damo, gospođice od tri pedlja?
Krivo srastanje, gospodine, krivo srastanje
Kao kad bogate prose za miraz
A talon nose ružni i opaki
Sa nečuvenom moći da tjeraju što zažele
Mnogo ih je i strašno galame
Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu
Da ne ostane ni pomen na ljepotu.“
PROČITAJTE JOŠ
Bez obzira što sunce danas greje smračena lica i što proleće, ipak, kasni, moramo sačuvati , barem, „pomen na ljepotu“ i podignuti glavu, jer je predaja nedostojan put, a borba jedini izbor, ma koliko uzaludno izgledala. Ostavimo po strani velike razloge, postoji milion malih kako ne bi dozvolili da nam sudbina i dalje zavisi od drugog, ma koliko moćan bio. Ako ništa drugo, a ono bar…
Da se bar lokomotiva ustabili.
Da ne kake po nama.
Da se nitkovi uguše u sopstvenoj oholosti.
Da, ipak, odagnamo propadanje. Ili, bar, da nam ga više ne prodaju kao napredak.
Da promenimo želatinozno agregatno stanje i očvrsnemo u nešto što može biti spomenik životu.
Da laprdanje ostane samo eho – što se postepeno gubi u sopstvenom ništavilu – logoreičnih budala koji brojnošću izgovorenih reči nadomeštavaju njihovu težinu.
Da besprizorni usrećitelji pokušaju s nekim drugim i na nekom drugom mestu. Da im se kaže: hvala, ne treba!
Da doušnici ogluve, a secikesama otupe žileti.
Da mutavi urlatori plagiranih zvučnih titula konačno umuknu.
Da im lopovski kodeks visi na zidu adekvatne ustanove zatvorenog tipa.
I da – ostanimo dosledni Džoniju – ne gledamo kako „kroz zidove plešu, kurvini sinovi.“
Da prestanemo biti „lutke od krvi bez trunke ideje“.
Da „istresemo gorčinu do kraja“.
Da postavimo barikade „ubicama na cesti“.
Da ne budemo više „usamljeni marginalci“.
Da na „strateškim mjestima“ ne budu više „njihovi ljudi“!
Da ih zaustavimo na putu kojim nas vode „ravno do dna.“
Da ih ne slušamo kako nam na sve govore „pa,
šta!“
Može i „E, pa, što.“
„…Čekaš li na nešto snažno, doista vrijedno
čekaš li na akciju koja pokreće stvari
razmisli dobro u svakom trenutku
nagrnuće sa svih strana pravovjerni lešinari
E, pa, što
dovoljna je jedna riječ
Odjebi!“
Ako ne danas, onda sutra. Ako ne sutra, onda prekosutra. U svakom slučaju, život počiva na futuru, a ne na (pluskvam)perfektu.
****
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
