U vreme dok su novinari koji pišu o sportu ili ga komentarišu za radio i televiziju bili veoma cenjeni i uvažavani, a neki dosezali da velike popularnosti, postojao i jedan poseban izazov. Sa te dve reči - odjava događaja - mogli su da se nose zaista najbolji i najiskusniji, oni koji o nekom sportu “znaju više od selektora, a manje od svakog prosečnog navijača”, kako je to govorio legendarni Srđan Suki Popović (1944-1991), moj kolega iz najboljih dana “Večrnjih novosti”.
Odmah da kažem, nisam neki ekspert za tenis, gotovo da ne znam razliku između forhenda i bekhenda, ali nekako smatram ličnom obavezom da pokušam da malo lepše “odjavim” ovogodišnji Australian open. To je četvrti gren slem turnir koji sam pratio kao akreditovani izveštač, prirodno samo ovde u Melburnu gde sam u poslednjih jedanaest godina čak osam puta menjao beogradsku zimu za ćudljivo australijsko leto.
Novaka Đokovića sam na ta četiri turnira gledao ukupno 27 puta, tri puta se slikao sa njim i ostalim kolegama iz Srbije posle osvojenih trofeja, tako da zaista nisam bio ni tužan, ni razočaran kad je posle 26 pobeda morao da preda polufinalni meč sa Aleksandrom Zverevim. To sam u petak popodne rekao kolegi Saši Jankoviću, glavnom i odgovornom uredniku ovdašnjeg nedeljnika “Srpski glas”, uz napomenu da je “Novak svima, posebno ovde u Melburnu, prilično popravio život”.
* * *
Pisao sam već o prvim kvalifikacijama kroz koje je još maloletni Novak prošao pre ravno dve decenije, da bi u prvom kolu izgubio više nego ubedljivo od tadašnje ruske zvezde Marata Safina (0:6, 2:6, 1:6), koji je 2005. pobedio na Australian openu. Safin je u svojoj karijeri bio svetski broj jedan na razmeđi milenijuma (krajem 2000.) kad je osvojio US open.
Naredne godine zabeležen je prvi Novakov osvojeni set, drugi u meču sa Polom Herbertom Goldštajnom, kome je ipak morao na kraju da čestita (2:6, 6:1, 3:6, 2:6). Ovaj Amerikanac je te godine dogurao do 38. mesta na ATP listi, što mu je najbolji plasman, ali će ostati upamćen kao jedan od samo desetorice tenisera koji su na AO pobedili desetostrukog šampiona.
2007. je donela prvu Novakovu pobedu protiv Španca Nikolasa Masua, pa njegovog zemljaka Felisijana Lopeza, da bi u meču sa Danielom Udomčokeom sa Tajlanda (6:1, 6:1, 6:0) nagovestio tornado koja će zauvek obeležiti ovaj turnir. Istina, u četvrtom kolu je izgubio od Rodžera Federera (0:3), ali mu je Švajcarac narednih godina, ovde u Melburnu bio redovna mušterija: 2008. (3:0), 2011. (3:0), 2016. (3:1) i 2020. (3:0). Zanimljivo je da se njih dvojica nikad nisu sreli u finalu AO.
I sa drugim rivalom iz “velike trojke” Rafaelom Nadalom u “Rod Lejver areni” Đoković ima pozitivan skor, ali oba puta u finalnim mečevima: 2012. (3:2) i 2019. (3:0). Ovaj drugi je prvo finale koje sam uživo pratio i mogu da kažem da je posle tih brzopoteznih 6:3, 6:2, 6:3 takođe bilo nekih koji su za svoje skupo plaćene ulaznice očekivali dramatičniji i zanimljiviji tenis. Tim pre što su još bile sveže uspomene na njihov maraton iz 2012. godine (5:7, 6:4, 6:2, 6:7, 7:5).
Tom progresijom, 2006. prvi set, 2007. prva pobeda, već 2008. stigao je prvi pobednički šampanjac. Te godine Novak je izgubio samo jedan set i to u finalu protiv Žoa Vilfreda Conge, kome je to najbolji rezultat na gren slem turnirima, dok je najviši rang imao 2012. kad je bio peti na svetu.
Francuz mu se revanširao 2010. godine pobedivši ga u četvrtfinalu u pet setova. U međuvremenu ga je na istom stepeniku sapleo i Endi Rodik (2009. bilo 3:1 za poznatog američkog tenisera, koji je 2003. bio svetski broj jedan, pošto je osvojio US open).
2011. su se stvari vratile na svoje mesto, jer je Novak Đoković u finalu pobedio svog sadašnjeg trenera Endi Marija. Bilo je to prvo od ukupno pet finala u kome mu je britanski as čestitao na pobedi (ovde u Melburnu 2011., 2013., 2015. i 2016. i na Rolan Garosu iste te 2016. godine). Mari je zahvaljujući pobedama u Vimbldonu i Njujorku te godine bio svetski broj jedan, a u svojoj riznici najvažnijih trofeja ima još jedan sa “zelene trave doma svog” iz 2013. godine.
Pisao sam već kako sam 2014. godine prilikom mog prvog boravka u Australiji, za ne baš jeftinu kartu koju su mi unapred kupili ćerka Milena i zet Kameron gledao polufinalni meč Švajcarca Stana Vavrinke i Čeha Tomaža Berdiha. Po planu, trebalo je da gledam Đokovića, ali je on u četvrtfinalu poražen od Vavrinke, koji je peti set dobio sa 9:7 (tada nije bilo “tajbreka” u odlučujućem setu).
Vavrinka koji je te godine osvojio Australian open, podigao je pobednički pehar i u Parizu (2015.) i Njujorku (2016.), ali mu je najbolji rang tek treće mesto baš iz tog januara kad je pobedio Đokovića. Zanimljivo je da su njih dvojica imali ovde u Melburnu još jedan maratonski meč, u četvrtom kolu 2013. godine, kad je u petom setu bilo 12:10 za Novaka. Pet setova su odigrali i u polufinalu 2015. ali je tada na kraju bilo 6:0 za Novaka!
Posle Novakovih sedam uzastopnih pobeda 2015. i 2016. dolazi jedini januar posle njegovog prvog šampionskog bala kad nije dočekao drugu nedelju turnira. Tada ga je u drugom kolu u pet setova (6:7, 7:5, 6:2, 6:7, 4:6) pobedio Uzbekistanac Daniel Istomin, u čijoj biografiji stoji da su mu plasman u četvrto kolo na AO 2017. i pobeda nad Novakom Đokovićem najveći uspesi u karijeri, bez obzira na dve titule sa nekih manjih turnira.
Njih dvojica su se inače sastali i 2010. godine, u trećem kolu kad je Novak pobedio sa 6:1, 6:1, 6:2, što dodatno pokazuje kakvo je to iznenađenje bilo, jer je Novak u tom trenutku već imao ukupno 12 gren slem titula, od kojih šest ovde u Melburnu.
I godinu dana kasnije Novak je proslavio jednog tenisera, ovog puta nešto poznatijeg Hejona Čanga, od koga je izgubio u četvrtom kolu. Korejanac je 2018. dogurao do 19. mesta na ATP listi, plasiravši se u polufinale AO, gde je izgubio od Federera koji je kasnije pobedio i Marina Čilića.
To je ujedno bio Rodžerov šesti trijumf u RLA, ali i poslednji od ukupno dvadeset koliko je nanizao u sjajnoj karijeri. Upravo njegovih bledih izdanja posle toga ovde u Melburnu, 2019. ga u četvrtom kolu izbacio Stefanos Cicipas, godinu dana kasnije ga za klasu nadvisio Novak) mnogi su se prisetili, kad su sa zebnjom postavljali pitanje objektivnih mogućnosti svakog velikog asa kad dođe u izvesne godine. Povući se na vreme ili doživeti da proslavljaš neke nove klince… dilema je o kojoj, bar za sada, nerado razmišljaju svi oko Đokovića, pa i on sam.
I tako, reč o ovom reč o onom, stigosmo u dvadesete godine ovog veka kad se ovde u Melburnu zaista sve vrtelo oko Đokovića. Pobedio je 2020. (u finalu Austrijanca Dominika Tima posle velike borbe u pet setova), 2021. (lakše nego što se očekivalo Rusa Danila Medvedeva) i 2023. (još lakše već pomenutog Cicipasa).
U međuvremenu je 2022. i Rafa Nadal osvojio svoju drugu ovdašnju od ukupno 22 gren slem titule, ali za sva vremena ostaje pitanje šta bi bilo da nije bilo cirkusijade oko zabrane ulaska Đokoviću u Australiju, odnosno njegovog proterivanja navodno zbog nepoštovanja mera borbe protiv korone.
U poslednje dve godine Novak je “Rod Lejver arenu” napustio posle polufinalnih mečeva. Lane protiv Sinera, koji je kasnije trijumfovao i postao svetski broj jedan, gde se i sada nalazi, ove godine protiv “ja do njega” Aleksandra Zvereva posle dramatičnog seta koji je trajao čitav čas i 24 minuta.
* * *
Ova nešto duža retrospektiva Novakovog učinka na Australian openu nas vraća na naslovnu tezu o tome kako je on tokom svih ovih godina popravljao i živote svojih sunarodnika, posebno u inostranstvu, jer je širom sveta ukupno osvojio čak 99 najvažnijih turnira. Dolazimo iz zemlje u kojoj nema baš mnogo razloga za radost, osim povremeno u sportu, u kojoj kvalitet, znanje i sposobnost nisu primarni za napredovanje i uspeh, u kojoj su korupcija i kriminal legitimni načini poslovanja, a skrivanje iza nacionalnog patosa i mahanja zastavama se proglašava za pravu veru, u kojoj mnogo češće imamo dan žalosti nego opštenarodna veselja…
A onda nam Novak omogućava da se isprsimo, da pogledamo svet oko sebe nekim drugim očima, da sami sebi postanemo važniji i značajniji… Evo moj slučaj, da ne bih nekoga uvredio, ovde mi je prijateljima naše ćerke i zeta veoma skočila “numera” od kako se pročulo da idem svaki dan na tenis, pa još besplatno gledam sve mečeve…
A onda dođe to finale između Sinera i Zvereva, pa mi devojče na medijskoj recepciji kaže “izvinite, ali novinari iz Srbije više nisu na prioritetu”.
* * *
U priču o tome kako Novak Đoković već godinama popravlja ljudima živote svakako spada i niz njegovih donacija i postupaka, kad je nesebično pomagao ugrožene širom sveta i one koji mogu da im pomognu. Neko je to objavio pre početka ovogodišnjeg Australian opena, a ja sam sačuvao upravo da bih, ako bude trebalo, sve to pokazao onima koji Novaku zvižde i svaku njegovu, sasvim prirodnu reakciju dočekuju sa omolovažavanjem i podsmehom…
Pa, dame i gospodo, molim za malo tišine dok pratite ovaj niz: 1. Donirao je 1.000.000 evra italijanskim bolnicama; 2. Donirao je 1.000.000 evra srpskim bolnicama u vreme svetske krize izazvane kovid pandemijom; 3. U to vreme pružao i finansijsku pomoć Španiji; 4. Donirao novac Australiji za gašenje šumskih požara; 5. Donirao sredstva za programe za siromašnu decu “Melbourne City Mission” u Australiji; 6. Kupio “CT” skener za beogradsku bolnicu “Dr Dragiša Mišović”; 7. Unajmio privatni avion za prevoz devojke sa retkom bolešću koja će se lečiti u SAD; 8. Dao 1.000.000 dolara Australijan openu u korist juniorima; 9. Dao 500.000 evra za borbu protiv poplava u Srbiji; 10. Donirao 110.000 evra za borbu protiv poplava u Bosni i Hrvatskoj…
Pa još: 11. Prikupio 1.500.000 dolara za rekonstrukciju obdaništa oštećenih poplavama; 12. Dao milione evra za obrazovanje siromašne dece; 13. Platio zimski trening za 15 srpskih tenisera; 14. Ponudio Lorencu Musetiju trening na svom privatnom terenu kako ne bi propustio Vimbldon; 15. Vodi borbe za interese igrača protiv teniskog establišmenta; 16. On je mnogima uzor svojim zdravim životnim navikama i ishranom; 17. On je uzor za svoj karakter i mentalnu izdržljivost; 18. On je uzor za naporan rad i samodisciplinu…
I pored toga, svaki turnir igra ne samo protiv protivnika, već veoma često i publike. Dominirao je protiv Nadala i Federera, iako je celu karijeru odigrao u njihovoj eri. Nije dozvolio sebi da ga zastraše i postao je heroj u svojevrsnom pokretu otpora raznim svetskim nepravdama i zakulisnim radnjama.
Dakle, ne bi valjalo da zaboravimo zašto je Novak Djokovic pet puta bio najbolji sportista sveta i zašto mnogi misle da je najveći čovek među svim sportistima sveta.
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare