Ana Vučković, Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

Kako je čudno kad misliš da sve znaš, odnosno da bi u onim granama umetnosti ili nauke koji te zanimaju, trebalo da poznaješ sve one koji su važni ili koji bi ti se mogli svideti. I onda se niotkuda, kao one reči koje ne znamo, pa se odjednom pojave svuda, pojave i ti neki ljudi, koji su, gle čuda, postojali pre na primer sto godina i imali wikipedia stranicu od kad je wikipedije, a da za njih sasvim slučajno nismo čuli.

Negde tamo, u neki rukavac civilizacije zavukli su se ti neznani zabavni ljudi, osobenjaci, pronalazači, oni koji su išli ispred svog vremena, oni zaboravljeni ili nikad otkriveni. Uzbuđuje me ta pomisao da istraživanje nije gotovo i da se nastavlja, i da će se za mene nastaviti dok sam živa. Svako malo saznam za nekog novog čiji mi se rad dopada, pa bilo da je to neka ilustratorka iz Marseja, koja je, evo mogu da vidim i na instagramu, pre koji dan dobila dete, ruska dizajnerka koja crta isključivo životinje i to bajkoliko ili neki opskurni kompozitor iz devetnaestog veka koga niko nije fermao dva posto dok je živeo svoj ubogi život.

Do pre desetak godina nisam znala za Grejsona Perija, onog koga svi znaju jer se oblači u ženu i pravi nesvakidanje šarene keramičke vaze i tapiserije, u milion boja. Zainteresovala sam se za njega, posle njegove izložbe u Novom Sadu, a onda nabavila i prezabavnu knjigu u kojoj secira savremenu umetnost i način na koji je konzumiramo. A onda me je on, odnosno njegov instagram nalog, odveo do još neverovatnih umetnika, za koje nisam nikada čula.

U prvom redu, to je bio Henri Dardžer, njegova velika inspiracija i čovek koji stoji iza niza vrlo zanimljivih, ali i bizarnih crteža i kolaža. Zašto baš sada saznajem za njega? Eto tako! Kao što sam sasvim slučajno u srednjoj školi otkrila Vorholov Factory i Idi Sedžvik, i ceo jedan svet koji mi pre toga nije bio poznat. Sad je to opšte mesto, gotovo pa i opšta kultura, ali to nije uvek bilo tako.

Kako bi moj život bio siromašniji da nisam naišla na pesme Poljakinje Ane Svirščinjske, pesme o radosti, čežnji, ushićenju, bolu i telu. Saznajete stalno za nove i nove ljude, jasno, ali onda se desi veliko prepoznavanje, nešto je baš vaša šolja čaja i konačno ste na to naišli i prisvojili. Sada je to i vaše. Da nije tako možda bih sanjala nekakve građevine i zidove, a ne bih znala da su to ružičaste opeke Rikarda Bofila, čudesne građevine na Mediteranu, koje kao da je neko spustio iz kosmosa. Ružičasto obraslo kaktusima.

I kaktusi su mi velika pasija, pa sam se zato zaljubila u Kaktuse Georga Šolca. I onda negde zabeležim, okačim, neću da izgubim informaciju o onom što sam pronašla, a što mi se dopada. A toga ima toliko, svako od nas ko to radi, posle nekog vremena imaće spisak od desetine imena. Kao što smo mnogi na taj spisak zauvek dodali Vivijen Majer, čudesnu fotografkinju koja je slikara grad, decu, uglove, parkove, paradokse, pa i sebe.

Za Vivijen Majer niko nije do skoro znao, ona navodno nije želela da se za nju sazna, ali takva genijalnost nije mogla zauvek da bude sakrivena. Iako je sigurno gomila neverovatnih stvari zauvek izgubljena.

Ali tu su i oni koji su oduvek tu, samo nismo imali brz način da o njima odmah nešto saznamo. Odavno imam knjigu Crtanje i slikanje Brajana Bagnala, moji su mi je kupili kad sam pokazala želju da se bavim crtanjem. I u njoj mi je uvek bilo enigmatično jedno drvo, pufnasto i meko, nešto kao vata, puslica ili maršmelou. Otvorila sam je danas i videla da je autor slike U Šorehem bašti Semjuel Palmer, a da je slika iz 1820.

I pored svega ružnog što se dešava, životne jurnjave i problema, lepo je imati taj zabran, tu družinu kojoj se stalno priključuju novi i novi ljudi. Novi novi i novi stari ljudi.

P.S. A sad proguglajte ove stvari, možda vam se nešto i svidi…

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar