Ne tako davno, američki predsednik Donald Tramp sastao se sa kineskim liderom Si Đinpingom na marginama azijskog samita, sa ključnom temom obezbeđivanja američkog snabdevanja retkim mineralima. Tramp je opisao razgovore kao “neverovatne” i izjavio da je spor oko snabdevanja retkim elementima „rešen“ kroz novi trgovinski dogovor. Prema Trampu, Peking je pristao da ukloni sve prepreke za izvoz ovih strateških minerala, što je predstavljeno kao veliki uspeh. Ipak, ostaje pitanje da li ovakav sporazum zaista znači trajno rešenje za američku zavisnost od retkih minerala, ili tek privremeno odlaganje problema.
Novi trgovinski dogovor, postignut na sastanku Trampa i Sija u južnokorejskom Busanu, predviđa ustupke s obe strane. Kina se obavezala da ukine svoja ograničenja na izvoz retkih mineralnih elemenata ka Sjedinjenim Državama, ali ta obaveza važiće svega jednu godinu, nakon čega će se sporazum morati da se obnovi kroz pregovore. Zauzvrat, Vašington će da snizi određene carine na kinesku robu, konkretno, prepoloviće kaznenu “fentanilsku” tarifu sa 20% na 10%, čime se ukupni prosečni američki carinski nameti na kinesku robu smanjuju sa 57% na oko 47%. Pored toga, Kina je pristala da ponovo počne kupovinu američkih poljoprivrednih proizvoda, poput soje, što je znak dobre volje prema američkim farmerima.Tramp je nakon sastanka trijumfalno poručio da više nema „nikakve prepreke“ u trgovini retkim mineralima između dve zemlje.
Međutim, važno je naglasiti da ovaj dogovor predstavlja tek privremeno primirje, a ne trajni trgovinski sporazum. U pitanju je jednogodišnja suspenzija spornih mera, koju će obe strane morati da ponovo pregovaraju svake godine kako bi ostala na snazi. Drugim rečima, godinu dana ukidanja restrikcija ne predstavlja garanciju dugoročnog rešavanja problema. Štaviše, prema dostupnim informacijama, Kina je ovim sporazumom zapravo pristala samo da odloži sprovođenje najavljenih novih restrikcija na izvoz pet retkih minerala u narednih 12 meseci, dok postojeća ograničenja na izvoz drugih strateških minerala (njih sedam koje je Peking stavio pod kontrolu još ranije) ostaju na snazi. To znači da spor neke vrste i dalje tinja u pozadini, a ako dođe do novog zahlađenja odnosa ili neispunjavanja obećanja, kineska strana bi mogla već posle godinu dana ponovo da uvede oštra ograničenja i time obnovi pritisak na američke lance snabdevanja.
Američka privreda i posebno njen vojno-industrijski sektor godinama su u velikoj meri oslonjeni na uvoz retkih elemenata i drugih kritičnih minerala iz Kine. Kina dominira globalnim tržištem ovih resursa: kontroliše oko 70% svetske proizvodnje rude retkih elemenata, oko 90% kapaciteta za njihovu separaciju i preradu, kao i čak 93% proizvodnje magneta od retkih elemenata. Ovakva koncentracija kontrole izazvala je uzbunu u Vašingtonu, gde se retki minerali tretiraju kao pitanje nacionalne bezbednosti. Prema podacima američkog Geološkog zavoda za 2025, SAD su u potpunosti zavisne od uvoza za 12 različitih mineralnih sirovina koje su definisane kao kritične, a više od polovine svojih potreba podmiruju u uvozu za još 28 dodatnih ključnih minerala. Drugim rečima, američka industrija gotovo da ne može da funkcioniše bez stranih (pretežno kineskih) isporuka niza metala, od retkih elemenata do litijuma.
Na primer, svaki američki stelt-lovac F-35 sadrži preko oko 415 kg retkih minerala u svojim motorima, senzorima i drugim sklopovima i skoro svaki važniji američki odbrambeni sistem sadrži ove komponente. Procene govore da se kritični minerali iz Kine nalaze u preko 80 hiljada pojedinačnih delova unutar oko 1900 oružanih sistema, što čini čak 77% platformi koje koristi Ministarstvo odbrane SAD zavisnim od kineskih retkih minerala. Jasno je, dakle, da bi nagli prekid kineskih isporuka izazvao ozbiljnu krizu kako za visoku tehnologiju, tako i za nacionalnu bezbednost Sjedinjenih Država.
Osim manje poznatih retkih elemenata, litijum je još jedan strateški mineral gde se oslanjanje SAD na Kinu sve više ističe. Litijum je ključna sirovina za punjive baterije, od baterija za električne automobile i mobilne telefone do onih za skladištenje energije u elektro-mreži, a Kina je tokom poslednjih godina postala centralna u globalnom lancu vrednosti litijuma. Iako se ruda litijuma eksploatiše i izvan Kine, jer veliki resursi postoje u zemljama tzv. „litijumskog trougla“ u Južnoj Americi, kao i u Australiji, Kina dominira u preradi litijuma. Trenutno SAD uvoze gotovo tri četvrtine svih litijum-jonskih baterija koje koristi upravo iz Kine. Osim civilnih primena, najveći rizik za Ameriku predstavlja zavisnost proizvodnje vojnih dronova od ovog materijala, te svaka planirana ekspanzija američke vojne upotrebe i proizvodnje dronova takođe postaje zavisna od Pekinga.
Ovakva visoka oslonjenost na jednog dobavljača predstavlja značajan rizik. Kina bi u potencijalnom budućem sukobu ili krizi mogla da iskoristi izvoz minerala kao polugu pritiska. Setimo se da je Peking to već učinio 2010. godine, kada je obustavio izvoz retkih minerala u Japan tokom teritorijalnog spora. U najnovijoj eskalaciji trgovinskih tenzija 2025, Kina je takođe pribegla sličnoj taktici: nakon što je Trampova administracija uvela nove carine početkom godine, kinesko Ministarstvo trgovine uzvratilo je u aprilu stavljanjem pod kontrolu izvoza sedam retkih minerala i specijalnih legura magneta neophodnih za odbranu, energetiku i auto-industriju. Posledice su se ubrzo osetile, u roku od tri meseca, te su prosečne cene industrijskih komponenti koje sadrže te ograničene minerale porasle za preko 5%, što direktno ilustruje kako restrikcije u snabdevanju vode poskupljenju i nestabilnosti.
Američki odgovor na ovaj strateški izazov odvija se na više frontova. Jedan pravac je jačanje partnerstava sa savezničkim zemljama bogatim mineralnim resursima kako bi se diversifikovali izvori snabdevanja van Kine. Trampova administracija je tako tokom svoje nedavne azijske turneje potpisala sporazume sa zemljama poput Malezije, Tajlanda i Japana u cilju unapređenja saradnje u eksploataciji i preradi kritičnih minerala. Ovi bilateralni dogovori trebalo bi da podstaknu zajednička ulaganja i industrijske projekte, jačajući time lance snabdevanja u Indo-Pacifičkom regionu koji su „unutar kineskog dvorišta“. Pored Indo-Pacifika, SAD sklapaju i šira partnerstva kako bi obezbedile pristup kritičnim mineralima na globalnom nivou. U maju ove godine Trampova administracija je potpisala sporazum sa Ukrajinom o energetskoj i rudarskoj saradnji, koji Americi daje povlašćen pristup novim ukrajinskim nalazištima minerala i uspostavlja zajednički investicioni fond za razvoj eksploatacije resursa poput litijuma, grafita i drugih. Takođe, Vašington je posredovao postizanju mirovnog dogovora između Demokratske Republike Kongo i Ruande, čime su stvoreni uslovi za američke investicije u ogromne rezerve kobalta i drugih minerala u centralnoj Africi. Sa svojim partnerima iz tzv. Quad grupe (Australija, Japan, Indija i SAD) potpisan je u junu značajan sporazum o zajedničkom obezbeđivanju i diversifikaciji lanaca snabdevanja kritičnim mineralima, sa ciljem da se smanji zajednička zavisnost od Kine. Ovakav pristup, nazvan „friend-shoring“, podrazumeva preusmeravanje nabavke važnih sirovina na savezničke zemlje umesto na geopolitičke rivale, kako bi lanci snabdevanja bili otporniji na političke ucene.
Istovremeno, u toku su i napori da se ojačaju domaći kapaciteti Sjedinjenih Država za proizvodnju i preradu ovih materijala. Trenutno u SAD postoji samo jedan aktivni rudnik retkih elemenata (Mountain Pass u Kaliforniji) i nema dovoljne kapacitete za preradu tih ruda u finalne proizvode na nivou koji zahteva potražnja. Svestan toga, Pentagon je ove godine obezbedio 400 miliona dolara investicije za kompaniju MP Materials koja upravlja rudnikom Mountain Pass, u cilju uspostavljanja kompletnog lanca prerade retkih minerala na američkom tlu. Takođe, Ministarstvo odbrane koristi ovlašćenja iz Zakona o odbrambenoj proizvodnji (Defense Production Act) kako bi finansijski podržalo otvaranje novih i obnovu napuštenih rudnika, npr. projekat ponovnog otvaranja rudnika antimona u Ajdahu dobio je 59 miliona dolara državnih sredstava. Administracija pribegava i trgovinskim merama, te je u aprilu pokrenuta istraga prema Section 232 zakona o tome da li masovni uvoz prerađenih kritičnih minerala ugrožava nacionalnu bezbednost, što bi moglo rezultirati uvođenjem zaštitnih carina radi podsticanja domaće proizvodnje. Slične tarife već su ranije uvedene na uvoz čelika i aluminijuma, a sada se razmatraju i za minerale poput litijuma, nikla i retkih elemenata. Trampova administracija tako pokušava da spoji i „štap i šargarepu”, jer s jedne strane olakšicama i fondovima stimuliše domaću industriju i alternativne dobavljače, a s druge strane preti visokim tarifama kako bi destimulisala oslanjanje na kineski lanac snabdevanja.
Uprkos ovim naporima, stručnjaci upozoravaju da zavisnost od Kine ne može da ee eliminiše preko noći. Izgradnja celovitog lanca snabdevanja mineralima van postojeće kineske mreže zahteva ogromna ulaganja i vreme. Prema proceni američke Kancelarije za državnu reviziju (GAO), trebalo bi oko 15 godina da se američki odbrambeni sektor u potpunosti oslobodi oslanjanja na kineske retke minerale. Svaki pokušaj nagle promene dobavljača takođe nosi rizik ozbiljnih poremećaja, jer trenutno bi prelazak sa Kine na druge izvore bez adekvatne pripreme izazvao velike nestašice i zastoje u industriji. To znači da će SAD, htele ne htele, u bliskoj budućnosti morati da balansiraju između kratkoročnih kompromisa sa Pekingom i dugoročnih strategija razvoja sopstvenih kapaciteta i novih partnerstava.
Trampov sporazum sa Si Đinpingom pružio je preko potrebni predah američkoj industriji, koja se suočavala sa mogućom krizom snabdevanja, i označio je smirivanje tenzija u najvećem svetskom trgovinskom rivalstvu, makar za sada. Ipak, jednogodišnje ukidanje kineskih restrikcija daleko je od garancije stabilnog i trajnog snabdevanja. Američka ekonomija i vojska ostaju značajno zavisne od kritičnih materijala iz Kine, a ta zavisnost se neće smanjiti bez dugoročnih ulaganja i saradnje na globalnom nivou. Strategije koje je Vašington pokrenuo, od ulaganja u domaće rudnike i fabrike, preko sklapanja novih saveza, do kreiranja zaliha, postaviće temelje za smanjenje oslonjenosti na Kinu, ali njihovi rezultati biće vidljivi tek godinama u budućnosti. Zato ovaj trgovinski dogovor, iako dobrodošao, trebalo bi posmatrati kao privremenu meru koja kupuje vreme da se sprovedu strukturna rešenja.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar