0
U autorskom tekstu Ratko Knežević, crnogorski biznismen i nekada blizak saradnik i kum odlazećeg predsednika Crne Gore Mila Đukanovića, ocenjuje da ima nade za Zapadni Balkan, jer se Srbija probudila nakon pune 33 godine.
Tekst Kneževića prenosimo u celosti:
Ukratko, znate zasto mislim da ima nade za Zapadni Balkan.
U par rečenica, pa budem jednom elaborirao, duže.
Djukanovic, njegov brat Aco, njegova sestra Ana, njegov sin Blažo, njihovi kumovi Ban-Mihailovici- Rakočevići- Barovići i iznad svega Cane Subotić akumulirali i “oprali” su na svojim računima vani skoro 4 milijarde dolara, procjene su medjunarodnih agencija.
Time su, što vele starocrnogorci, izvukli “vodu iz suve drenovine”, jer prije raspada Jugoslavije, Crna Gora je bila najsiromašnija Republika u njoj.
No, onda su došle tranzitne i nedozvoljene “robe” cigarete i kokain i Djukanovićeva neutaživa glad.
Djukanović je apsolutno do skora bio najbogatiji političar na europskom kontinentu, dok ga nije pretekao Vučić.
I sve mu je bilo uzalud.
Izgubio je sve izbore u poslednje 3 godine, i kao starac, koji ne može više uspravno hodati, u svakom smislu te riječi ili sintagme, otišao u penziju. Dok se ne aktivira jedna od 4 optužnice na kojoj radi crnogorski specijalni tužilac, a imuniteta od danas u podne, više nema, niti će ga više ikada biti.
Kada su tužitelji Tadićeve vlade nakon ubistva Iva Pukanića u Zagrebu, 2008 godine, raspisali tjeralicu za Subotićem, koji, da je tada uhapšen, najvjerovatnije bi progovorio bi o “poslu” koji je srpska UDBA vodila sa njim i Djukanovićem, te o mnogobrojnim ubistvima koje su počinili, “duhanska mafija” dala je milione eura prljavog crnog novca da dovede Nikolića i Vučića na vlast.
Uspjeli su. I gle, nije bilo više tjeralice za Subotićem, Šarića su “namamili” da se preda Srbiji za šverc 4 tone kokaina, “doputovao” je Canetovim avionom naglo iz Južen Afrike( u stvari nikada nije ni napuštao Crnu Goru, kao svoj asset čuvala ga je Milova UDBA u svojoj vili na Žabljaku), Vučić i Milo su postali prijatelji, toliko dobri da su skupa uložili kokainske i koruprivne viškove kapitala u “Beograd na vodi”. Milo je čak izgovorio rečenicu “nikada u povijesti odnosi CG i Srbije nijesu bili bolji”.
No, onda su se posvadjali vojnici njihovih narko klanova. To su ona dva “toponima” iz predgradja Kotora.
Te je, nakon toga, došlo do sukoba “dva – Beograd na vodi – oka u glavi”.
Sukob je otišao toliko daleko da je Milov ključni vojnik pukovnik UDBE Lazovic pozvao Belivuka (to je onaj koji je tukao ljude po Savamaloj za račun Vučića, a poslije otvorio ćevabdzinicu od mesa svojih ljudskih žetava skupa sa “kolegom” Zvicerom iz CG) kako bi ga spremili da ubije Vučića. I tu je tikva pukla.
Posvadjali su se.
U medjuvremenu je Vučić, sve sa bratom Andrejom, kumom Nikolom Petrovićem, ministrom Malim, i inim drugim, opljačkao Srbiju do gole kože po matrici kojom je Milo pljackao svoju državu. Tako je klan Vučić, i Vučić sam, akumulirao nekoliko milijardi više od Djukanovića, vele upučeni a nije im za nevjerovati, kako je 14 milijardi pokradeno iz Srbije i izneto vani, te je učenik Vučić nadmašio svog učitelja Djukanovića.
I da se vratim na početak priče, sve je to Vučiću nedovoljno bilo, pare mu više ne mogu pomoći.
Pristojni, decentni, ali gladni prava i pravde Srbi, zgazice ga jer nitko više neće trpjeti lopove, lopine, narkotrafikante, mariće i mitrovice, zadruge i parove,i njima slične.
Probudila se Srbija na čije budjenje Zapad čeka već pune 33 godine.
Dakle, ima nade za Zapadni Balkan.
Cijela priča o porijeklu stvari u mojoj kolumni napisanoj 2017. godine za zagrebacki Nacional, u komentaru ispod.
Ovdje u statusu samo jedan detalj, malo poduža vinjeta, koja je izdržala probu vremena:
Pročitajte još:
“ Aleksandar Vučić, bolje nego itko drugi, trebao bi znati iz škole svog životnog iskustva da se ne može zadugo vladati uz pomoć dviju televizija ograničenog dometa, dvaju tabloida, marketinških poteza bez supstancije i ljudi koji su za oslobađajuću presudu spremni naručiti ili izvršiti ubojstvo nedužnih ljudi koji su se usprotivili apsolutizmu. Jer dok se u Crnoj Gori “gospodaru” ne smije ništa prigovoriti, to kultura male sredine i njeni maniri ne dozvoljavaju, u višemilijunskoj i “razuđenoj” Srbiji negdje duboko, prije ili kasnije, započne neki podzemni huk protiv gospodara, zvali se oni Obrenovići, Karađorđevići ili Miloševići, koji se širi. Srbijanci, upoznao sam ih dobro, nikad nisu zadovoljni poretkom stvari, uvijek “glasaju za vlast”, ali kad je izaberu, samo dan nakon toga počinju protiv nje “hukati” – dok taj huk ne postane nekakav zao vjetar, nekakva jaka dunavska košava koju su osjetili i Milošević i Đinđić, zatim i Tadić. Neminovno je to da će ga, pogotovo ako ne bude gradio institucije države na uštrb sada svoje već apsolutističke vlasti, osjetiti i Vučić. Samo se time može objasniti dijalektika unutarnje promjene kroz istu paradigmu, što je najbolje opisala u svojoj pjesmi Desanka Maksimović: “Srbija je velika tajna; ne zna dan šta noć kuva, niti noć šta zora rađa, ne zna grm šta susedni grm sanja, niti ptica šta se događa između granja.” Tada mu ni Ana Brnabić, njegov sadašnji džoker iz rukava, neće biti od pomoći.”
BONUS VIDEO Protest „Srbija protiv nasilja“: Mirise na srpsko prolece
