0
Ne znam šta je bilo važnije genseku NATO-a Jensu Stoltenbergu, da se sastane sa novim, demokratski izabranim predsjednikom Crne Gore Milatovićem, ili da brže-bolje, taman što ga je dočekao, pošalje oproštajno pismo poraženom autokrati Đukanoviću?! Ispalo je tako jer se objava pisma poklopila sa početkom susreta šefa države i generalnog sekretara u Briselu. Ili je ipak pismo kamaratu Milu poslato iz kabineta Stoltenberga par dana ranije, a Roćen sačekao „pogodan momenat“ da ga plasira u javnost. I pokuša na taj način poniziti Milatovića, gurajući njegovu sastanak sa Stoltenbergom u drugi plan u odnosu na “čestitku” MĐ. Ni takvu mogućnost ne treba isključiti kada su u pitanju „zapadni partneri“ Miles i Milanče.
Ali kako god da je bilo, je li Roćen nasamario Stoltenberga ili ovaj Milatovića, ostaje pitanje, da li se generalni sekretar NATO-a samo kurtoazno pozdravio sa Đukanovićem, ili je ipak iskazao neočekivani respekt prema jednom autokrati?! Koji je zaustavio Crnu Goru u evropskim integracijama, bacajući pod noge upravo zapadne vrijednosti! Ispalo je da gensek Alijanse, koja bi trebalo da bude utemeljena ne samo na vojnim, već i na civilnim odnosno evroatlantskim vrijednostima, odaje počast autokrati Milu koji je duže od tri decenije (sa kraćim prekidom od 1997. do 2002) promovisao despotizam umjesto demokratije, propagandu i fejk njuz umjesto nezavisnih medija, i zarobljene umjesto slobodnih institucija. I sve to stoji u brojnim izvještajima EK, Fridom Hausa, Reportera bez granica, koje je Alijansa, nadam se, redovno dobijala. Čak je upitna konstatacija Stoltenberga o iskrenom doprinosu Đukanovića članstvu CG u NATO-u ako se uzme u obzir činjenica da je sve do 2013. šurovao sa Putinom, njegova stranka DPS imala sporazum o saradnji sa Jedinstvenom Rusijom, da bi onda, zlonamjerni kažu, ucijenjen u Vašingtonu, Milo „prelomio u mozak“. I tek tada dao signal svojoj propagandnoj i stranačkoj mašineriji da crnogorski brod usmjere ka NATO luci, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
Ali da se, eto, nadamo da je sve samo uobičajeni protokol. I da će neki novi gensek Alijanse, slično pozdravno pismo poslati NATO partneru Orbanu ili još bolje Erdoganu, kada jednog dana i oni izgube izbore. Pokazujući i na taj način da je Zapadu važnija stabilokratija od demokratije.
Ali bilo je i dobrih poruka iz Brisela, iz sjedišta Alijanse, tog dana kada je Jakov vidio Jensa. Recimo, za svaku pohvalu je bila konstatacija generalnog sekretara, na zajedničkom presu, da nije na njemu i NATO-u da sastavljaju vladu CG nakon izbora već da je to posao onih koji su dobili mandate 11. juna. To je, dakle, demokratski i u skladu sa zapadnim vrijednostima.
A za svakog ozbiljnog posmatrača, a posebno za poznavaoca prilika u Crnoj Gori, poruka birača od 11. juna je više nego jasna – DF treba da bude dio nove Vlade, a DPS kičma jake i odgovorne opozicije.
Evo i zašto. Prvo da krenem od DPS, jer je jasnije i lakše objasniti. DPS nije reformisan i nije od političkog krila mafije preobraćen u građansku partiju utemeljenu na evroatlantskim vrijednostima. Prva Vlada nakon poraza DPS-a 2020, ona koju je vodio Krivokapić, gotovo da nije takla hobotnicu i klijentelističku mrežu razvijenu tokom tri decenije apsolutne vlasti jednog čovjeka. Abazović je u gotovo nemogućim uslovima, satanizovan od strane DPS propagande i saplitan od takozvane parlamentarne većine, napravio krupne korake na planu dekriminalizacije CG, ali kratko vrijeme i tehnički karakter kabineta učinili su da se taj proces samo načne. I da se ta najznačajnija brazda u obnovi demokratskog društva – tek zaore.
Da DPS nije reformisan i da ga i nakon povlačenja kontroliše Đukanović, govori i izbor šefa poslaničkog kluba, Živkovića, za novog lidera. Pored četiri živa potpredsjednika DPS-a?! Danijel kao v. d. a Miloš Nikolić kao dio kancelarije bivšeg predsjednika države su više nego jasan pokazatelj da je DPS i nakon aprilskog povlačenja MĐ ostao njegova svojina. Otuda i ne čudi useljenje u Bemax prostorije i finansijsko jačanje njihove propagande kako bi se medijski, a time i javni, prostor i dalje držao na tekovinama 90-ih prošlog vijeka. Dakle, izmišljene afere, naručeni i nepotpisani tekstovi, dirigovani novinari i urednici.
Vraćanje DPS-a sada u vlast, sa Đukanovićem iza scene kao glavnim komandantom, značilo bi usporavanje ako ne i zaustavljanje procesa dekriminalizacije države i oslobađanja institucija. Nevidljiva ruka Prve familije ostala bi preko Savića i Suzane Mugoše da dominira nad sudstvom, sa burićima i ivanovićima iz VDT-a vjerovatno bi se i ta grana pravosuđa vratila na fabrička podešavanja, čime bi pristupanje CG ka EU ostalo sanak pusti. Zato je više nego jasno da je zadržavanje DPS-a u opoziciji, makar dvije naredne godine, jedini put da se ta stranka, ili kroz reformu, ili podjelom na zdravo i bolesno krilo, suštinski oslobodi Đukanovićevog pogubnog upliva i vođstva. Ako to ne vide u US ambasadi u Podgorici, nadam se da vide u Stejt departmentu, u Vašingtonu.
Što se DF tiče, stvari su kompleksnije ali možda je ovo prilika da se testira može li Milan da nadmaši Mašana. I „prelomi u mozak“. Ne u smislu da promijeni jezik, crkvu i tradiciju već da racionalno zaključi da su svi veliki Srbi, na koje se nerijetko poziva, slavu i besmrtnost stekli na zapadu a ne na istoku. U Americi ili Evropi a ne u Rusiji ili Kini!
Ako su dvije Vlade nakon avgusta 2020. formirane bez DF-a, pitanje je da li treba i treća. Posebno sada kada je Kneževićev idol Putin poražen i politički mrtav, dok se i vođa svih Srba sveta AV ne osjeća baš najbolje. U predsjedničkoj kampanji Mandića djelovalo je da je DF promijenio ploču i shvatio kako su mitomanija i antizapadna politika bile pogrešan izbor i pravac djelovanja, da bi se Bred Pit i Rip Kirbi odmah nakon raspisivanja parlamentarnih izbora vratili na staro. Izvikana i tragikomična parada o odbrani Kosova, zahtjevi za poništenjem priznanja, minimiziranje zločina u ratovima 90-ih, kampanja protiv ambasada koje se miješaju u naše unutrašnje stvari – dok AV, sirak tužni, samo pije kafu u Zeti.
Greška je svoditi koaliciju ZBCG na Kneževića i Mandića. Ignorisanje činjenice da 70-80 hiljada glasača podržava slične vrijednosti i držanje garda prema njima gura taj inače konzervativniji dio društva u izolaciju i još veću frustraciju. I antizapadnjaštvo. Logično je zaključiti da bi davanje šanse ex DF-u i uključenje u vladu više pomoglo njihovoj transformaciji ka evropskim vrijednostima nego stav zapada da “DF nije naš partner”. Time se otežava a ne pomaže potencijalnom mandataru Spajiću u sastavljanju nove vlade. Zato će lideru PES-a biti jako teško. Bez DF-a, vlada ima tek nešto iznad natpolovične većine a vidjeli smo da ni Markovićev kabinet koji je imao 42 poslanika, a kamoli Krivokapićev i Abazovićev manjinski koncept, nijesu mogli obezbijediti političku stabilnost koja je neophodna za ekonomski i društveni preporod Crne Gore.
Spajić i njegova stranka nijesu dosad pokazali ni ozbiljnost ni kapacitet da shvate političku realnost a kamoli sve nijanse crnogorskih različitosti. I na osnovu svih parametara donesu odluke koje su u najboljem interesu crnogorskog društva. Posebno u situaciji kada su nacionalne, manjinske stranke, zbog pada DPS-a, nestajanja SDP-a ali i desničarske tj. nacionalističke politike Đukanovića posljednjih par godina, dobile čak 10 mandata i na prvu loptu traže najmanje trećinu nove vlade. Ako je to Vašingtonu cool, u Beranama, Nikšiću ili Novom niko, a tek Spajki, ne bi mogao objasniti kako u vladi ima mjesta za političke predstavnike Bošnjaka, Albanaca i Hrvata, a nema za prvake Srba?!
POGLEDAJTE JOŠ:
I Brisel i Vašington imaju pravo da kažu kako njima izgledaju stvari i koga vide za partnere. Svaka ozbiljna vlada u CG treba da uvaži i argumentovano raspravi tu temu jer je dijalog suština partnerskih odnosa. Ali to ne znači da se stvari u Crnoj Gori po difoltu bolje vide iz Vašingtona i Brisela nego iz Podgorice. I da ono što sugerišu naši najvažniji partneri bez rasprave i razmišljanja treba sprovesti u djelo. To niko ozbiljan u Vašingtonu i Briselu ne očekuje.
Ako su Knežević i Mandić marionete Vučića, ne treba Spajić sebe da svede na isti nivo i bude bilo čiji pion.
Mickey treba da napravi kabinet po jasno definisanim pravilima i sa jasnim ciljevima – glavni je dalje napredovanje ka zapadnim vrijednostima, a to znači jačanje institucija, vladavina prava, sloboda medija, kao i snaženje NATO partnerstva i ubrzavanje EU članstva! Svaki ministar koji javnim istupom dovede u pitanje bilo šta od toga, ide out, putem Vladimira Leposavića. Ako je to znao i bio kadar da sprovede pogubljeni Zdravko Krivokapić, valjda dvije godine kasnije i u mnogo stabilnijoj vladi, može i kripto čarobnjak Mickey. Zato Spajki – ili jesi ili nisi.
