"Želim im sve najbolje, blago njima“, rekao je predsednik Srbije Aleksandar Vučić kada su ga režimski mediji upitali da prokomentariše odnose rukovodstva Republike Srpske i Hrvatske, odnosno posetu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Banjaluci. Taj cinični komentar otkrio je više nego što je Vučić verovatno želeo. I ne govori on o odnosima Zagreba i Banjaluke, već o duboko ukorenjenom nepoverenju zvaničnog Beograda prema svima koji se usuđuju da vode politiku mimo Vučićeve kontrole.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić ponovo je nervozan zbog izostanka koordinacije između Beograda i Banjaluke. Tačnije, nezadovoljstvo je izazvalo to što ovog puta niko iz RS nije došao na raport u Beograd pre posete premijera Hrvatske Andreja Plenkovića.
Iako ga Aleksandar Vulin voli nazivati „predsednikom svih Srba“, Vučić iznova pokazuje da mu ta titula znači isključivo pravo na kontrolu, a ne razumevanje različitih političkih realnosti u kojima Srbi žive van granica Srbije.
Posebnu nervozu u Beogradu izazvao je trenutak kada su vlasti u Republici Srpskoj ostvarile određene kontakte sa administracijom Donalda Trampa, nezavisno od zvaničnog Beograda. Ti kontakti imali su konkretne političke posledice, uključujući povlačenje pojedinih spornih zakona u Banjaluci i ukidanje sankcija prema određenim političkim i privrednim akterima iz Republike Srpske. Umesto da se o tim potezima govori kroz racionalnu političku i diplomatsku analizu, u Srbiji je ubrzo usledila poznata propagandna reakcija.
Aleksandar Vulin je, praktično u Vučićevo ime, javno kritikovao rukovodstvo Republike Srpske, dok su režimski mediji i stalni politički glasnogovornici, od tabloida do Vojislava Šešelja, danima ponavljali istu poruku da je reč o „izdaji Srbije“. U toj interpretaciji, izdaja postaje svaki politički potez koji nije unapred koordinisan ili odobren u kabinetu na Andrićevom vencu.
Najnoviji primer ove nervoze došao je iz Niša. Na pitanje o poseti Andreja Plenkovića Banjaluci, Vučić je reagovao cinično i sa podsmehom.
Prema navodima medija iz RS, poseta hrvatskog premijera usledila je na poziv potpredsednika Republike Srpske Davora Pranjića, a tokom nje se Plenković sastao sa tamošnjim političkim vrhom, ali i sa gradonačelnikom Banjaluke Draškom Stanivukovićem.
Umesto diplomatskih fraza o regionalnoj saradnji, Vučić je odlučio da poruči kako mu je „drago“ i da im „želi sve najbolje“, uz jasno vidljiv podtekst koji ukazuje na frustraciju zbog gubitka kontrole.
Jer Vučiću nije sporno to što se razgovara sa Hrvatskom. Sporno je to što se razgovara bez njega.
Tu se ogoljavaju i dvostruki aršini. Kada Vučić razgovara sa regionalnim liderima, uključujući i hrvatske zvaničnike, to se u njegovim medijima predstavlja kao odgovorna, evropska i državnički mudra politika čiji je cilj zaštita Srba. Kad, međutim, isto to učine predstavnici Srba iz regiona, tada se govori o neposlušnosti, izdaji i radu protiv rukovodstva u Beogradu.
Vredi podsetiti da je Vučić Kolindu Grabar-Kitarović dočekivao sa buketom cveća, da je u Zagrebu vodio srdačne razgovore sa hrvatskim generalom Mladenom Markačem i da su njegove fotografije sa Andrejem Plenkovićem redovan sadržaj zvaničnih sajtova i saopštenja. Tada to nije bila izdaja. Tada je to bila „politika budućnosti“.

Problem, međutim, nikada nije bio u Hrvatskoj niti u susretima. Problem je u tome što se sve jasnije pokazuje da politika Srba u regionu ne mora uvek da ide preko Beograda, niti da čeka signal jednog čoveka. A upravo to je ono što Aleksandra Vučića najviše nervira. Ne tuđi potezi, već gubitak monopola nad političkom lojalnošću.