O pandemiji koronavirusa, različitim merama i pristupima, hrvatski naučnik Ivan Đikić i njegov nemački kolega Volfgangom Bok, razgovarali su s predavačem na Tehničkom fakultetu u Zagrebu Vladimirom Šimovićem.
Osim o različitim načinima borbe protiv širenja koronavirusa u različitim zemljama, Đikić je govorio i o tome šta je potrebno za smirivanje širenja koronavirusa i kada to možemo očekivati, ali to je nazvao prvim talasom, dodajući da od nas zavisi sprečavanje ponovne pojave virusa. Ceo intervju objavljen je na stranicama „STEM Gamesa“.
Naučnici su prvo govorili o različitim pristupima sprečavanju širenja koronavirusa.
Možete li objasniti motivaciju iza različitih pristupa borbi i prokometarisati ih?
Prof. Bok: Dakle, postoje različiti pristupi, kako ste rekli. U principu, uz jake mere, možemo govoriti o suzbijanju i mitigaciji. Mitigacija je držanje u kritičnoj fazi, ali tako da se ne optereti zdravstveni sistem, kako bi se stvorio imunitet krda koji bi nas zaštitio od drugog talasa. Suzbijanje znači donošenje vrlo strogih mera kako bi bolest nestala u određenom periodu, takođe bez ugrožavanja zdravstvenog sistema, ali samo na kratko vreme, njime ne stvaramo imunitet krda. Takođe, postoje druge mere kao što su praćenje unazad i testiranja.
Naša grupa smatra da su imunitet krda i mitigacija jako teško ostvarivi u širenju koronavirusa jer postoji mali raspon broja kontakata izvan domaćinstava u kojem bi takva strategija bila izvodljiva.
Ako se mali broj ljudi ne pridržava takvih mera, situacija odmah prerasta u kritičnu epidemiju. Zato smatramo da je možda bolje koristiti metod suzbijanja i upariti ga s jakim kućnim karantinom i merama praćenja unazad. Svakako, postoje različiti pristupi.
Prof. Đikić: Hteo bih se nadovezati na Volfganga, postoje različiti pristupi, koje su koristile različite zemlje, služeći se različitim merama i sa različitim uspesima. To je zapravo negativni aspekt borbe s pandemijom virusa.
Naučili smo kroz istoriju, iz vremena španskog gripa, 1918. godine, 50-ih, 60-ih, ptičjeg, svinjskog gripa, SARS-a, da je globalni pristup u borbi sa ovakvom vrstom virusa jedini put za napredak. Uz znanje i činjenice koje možemo prikupiti.
Poneli smo se vrlo loše u trenutnoj situaciji, očigledno je da smo bili nepripremljeni i to se vidi u tome da je svaka zemlja za sebe imala neke unutrašnje mere. Zatvarale su se granice tek kada se virus proširio po Evropi i mere su bile vrlo haotične, uz mnogo panike, preterivanja medija o stvarima koje se događaju i nažalost većina svetskih vlada nije shvatila ozbiljno da su trebali raditi iza „pozornice“, iza medija i pripremiti sistem, koji je trebao biti pripremljen u dva sloja: javno zdravstvo i bolnički sistem u kojem smo trebali imati mnogo više kapaciteta za prijem hitnih slučajeva.
Sve smo to mogli naučiti od Kine jer smo imali eksperiment koji se događao pred našim očima. Nažalost, kako vidimo, danas u Americi, koja je sada središte pandemije, vladaju problemi isti kao i u drugim državama nezavisno od toga jesu li razvijene ili ne.
U nedostatku odgovarajućeg testiranja, potom lekova protiv virusa i vakcine, ostaju nam samo vrlo stroge epidemiološke mere i procedure javnog zdravstva.
Neke države su to dobro učinile, možemo raspraviti o razlozima i načinima kako su to učinile. Neke države su to učinile slabije. One uspešne učinile su samo jednu stvar – donele su mere na vrijeme i imale disciplinu javnosti.
Zašto države reaguju različito, a ne koordinisano?
Prof. Đikić: Rekao sam da je smrtonosno opasno i nedopustivo u 21. veku stavljati na prvo mesto vlastitu državu, vlastiti grad, ne biti solidaran, ne pristupati razumno. Sa globalnom pandemijom se možemo boriti samo globalnim merama, a ne solo igrom. Treba da se ujedinimo sa podacima i dokazima, barem onima od Svetske zdravstvene organizacije, i da pokušamo da radimo zajedno, posebno unutar EU. Mogli smo i trebali smo uraditi mnogo više.
Prof. Bok: Posebno u EU, na početku krize, bilo je dopušteno slobodno putovati, a trebalo je da postoji zajednički sistem i zajedničke mere koje bi važile za sve. U protivnom, svaka se država bori sama za sebe.
Ivan je potpuno u pravu. Potrebno je udružiti sve jer inače nastaju „puzle“ mera različitih zemalja. Jedna ima strože mere, druge slabije, i to dovodi do različitih vremena za završetak krize.
Pitam se kako možete kao zemlja koja je „gotova“ otvoriti granice sa zemljama koje se bore drugačijim merama. U ovakvoj situaciji one zapravo ugrožavaju sebe i svoju populaciju. Možete im pomoći, naravno. Ipak, vrlo je teško otvoriti granice državama koje koriste različite mere od vaše.
Imamo različiti tok događaja unutar cele EU i u celom svetu, što može postati veliki problem kasnije, ali sada se borimo sa krizom i mislim da se stanje poboljšava. Posebno jer se naučnici udružuju i razmenjuju svoja razmišljanja i zaključke. Ipak, bilo bi bolje da smo to učinili još ranije u januaru ili februaru.
Prof. Đikić: Čak i kada prođemo ovaj kritični vrhunac i kriva se spusti, kako ćemo se ponašati nakon prvog talasa?
Ako ne ujedinimo ponašanje, kao što je to učinila Kina, gde 1,4 biliona ljudi sada ima 0 slučajeva pojave virusa, a to je sve jer su preduzeli prave mere. Nemoguće je zamisliti da je pre dva meseca cela država bila pod opsadom virusa. Uputili su ljude kako bi znali šta smeju, kako da se ponašaju u javnosti i distanciraju i naglasili su važnost testiranja.
Ako ne preduzmemo te mere širom sveta i Evrope, biće nemoguće zaustaviti virus.
Prof. Đikić: Želeo bih da pošaljem poruku da treba da učimo jedni od drugih i to što je brže moguće, i da treba da se prilagodimo. Ponekad države krenu sa slabijim merama, ali onda moraju da učine ono što je dobro učinila Južna Koreja, a to je i Nemačka učinila, napravili su veliki broj testova. Takođe, Volfgang i ljudi koji se bave predviđanjem, i naš kolega, profesor Mezić iz Kalifornije, oni mogu predvideti o kojim će se brojevima raditi u sledećih nedelju ili dve, i na temelju toga prilagođavati mere. Mislim da je moć nauke danas velika i da je političari slušaju iznad svega, što vidimo u Hrvatskoj, Nemačkoj i u mnogim drugim zemljama. Naučnici i stručnjaci predvode u pružanju ispravnih podataka javnosti.
Koji bi bio krajnji cilj trenutnih mera?
Prof. Đikić: Prema podacima koje trenutno imamo i onome što smo naučili od Kine i Južne Koreje, mogli bismo predvideti određene stvari, ako, i to je veliko ako, se ponašamo kako treba i sprečimo nekontrolisano širenje virusa. Očekuje se da bi za mesec ili dva do tri meseca prvi talas mogao biti pod kontrolom, ipak drugi korak je promena našeg ponašanja i mera koje će sprečiti ponovnu pojavu virusa.
Govorim ovo na temelju činjenica koje znamo, ko sada dođe u kontakt sa virusom, trebaće mu 20, 25 ili 28 dana da virus zahvati telo, razvije simptome ili ne, ali čini osobu zaraznom. Kada bismo uspeli, od sada pa nadalje, kontrolisati širenje virusa izolacijom ljudi, svi bi, unutar tri ili četiri nedelje, trebali proći kroz ovaj proces i virus ne bi više imao koga zaraziti. Oni nezaraženi bi bili zdravi, pa bi izolacijom sprečili da virus pronađe nove domaćine i u tom slučaju naše epidemiološke mere bi delovale.
Dakle, ovo iziskuje disciplinu, a disciplina je u stvarnom svetu teška i nije ostvariva 100 odsto. Možemo tolerisatii 10 do 15 odsto neposlušnih, ali svaki postotak povećava mogućnost da će virus procuriti i da ćemo imati mnogo dužu ponovnu pojavu virusa u manjoj populaciji.
Prof. Bok: Važno je održavati socijalno distanciranje ili izolaciju, u kombinaciji sa jakim, agresivnim testiranjem i kućnim karantinom. I tada imate to pod kontrolom. Čak i bez vakcine.
Bilo je mnogo govora o uticaju vremena na virus. Možemo li se nadati da će nam to pomoći?
Prof. Đikić: Nade nam nisu od pomoći s virusom. Mislim, šalu na stranu, virus se širi s obzirom na sposobnost širenja među ljudima. Ako su ljudi na visokoj temperaturi, širiće se tamo. Ako su na niskoj temperaturi, onda će tamo.
Ono što smo uočili je da kada je napolju visoka temperatura i velika vlažnost uz veliku zagađenost vazduha – što se dogodilo u Kini i u Milanu – to su faktori iz okoline koji pomažu da se virus širi brže ili sporije, s temperaturom i vlažnošću.
Ali uz zagađenje će se javljati jači simptomi među ljudima samo zato što im je respiratorni sistem podložniji viralnoj infekciji. Dakle, to su faktori koje znamo, ali oni su samo, rekao bih, korelativni faktori koji su plus ili minus na relativno maloj skali upoređujući sa širenjem virusa. Tako da, ako se nadamo da će nam to pomoći, to se neće dogoditi.
Ako preduzmemo sve odgovarajuće mere, rešićemo se toga uprkos toplijem vremenu koje dolazi i to je ono što se očekuje od nas kao društva.
Kolike su šanse da će ovo postati sezonska bolest kao uobičajeni grip? Hoće li COVID-19 biti stalni deo našeg života od sada pa nadalje?
Prof. Đikić: U slučaju koronavirusa, već smo imali SARS i MERS, a sada imamo COVID-19. Nismo uložili dovoljno novca kako bismo pripremili naučnike da bolje razumeju vakcinu koja bi mogla biti upotrebljena kao protiv gripa. Često se koristimo vakcinama iz prošlosti, a prošlost nam pomaže da potvrdimo antigene tih virusa.
Dakle, o ovome bih želio pokrenuti raspravu: Šta možemo učiniti kako bismo sprečili da virus ostane predugo među nama? I ako se pojavi kao sezonski, kako možemo osigurati da u javnosti ne bude ovog neverovatnog straha, blokiranja kretanja, blokiranja ekonomije? To su sve veoma ozbiljne posledice našeg straha i nerazumevanja ili nedostatka znanja.
Što možemo učiniti da napravimo određena predviđanja na temelju istorijskog znanja ponašanja SARS-a i MERS-a… koji su se samo pojavili i nestali vrlo brzo jer su bili tako smrtonosni?
Mnogo je jednostavnije boriti se s bolešću koja ima visoku smrtnost jer se širi u mnogo manjim razmerama. Ovaj virus može ostati među nama mnogo duže i onda postati virus koji se ponovno javlja tokom cele godine, bez obzira na sezonu.
Prof. Bok: Ono što mogu reći iz predikcijske perspektive, što bih rekao da je matematičko stanovište iza svega ovoga, ako imate određenu količinu imuniteta unutar populacije, onda će cela stvar sigurno biti… drugi talas biće manje ozbiljan.
I to je ono što je i Ivan rekao. Treba da nađemo mere koje će to omogućiti i vakcina je jedna od tih mera. Ako bismo pronašli vakcinu kao što smo učinili sa gripom, protiv koje vakcinišemo veliki deo populacije, barem u centralnoj Europi, držali bismo ove stvari pod kontrolom u ovom slučaju.
Ima li kakvih bioloških ili statističkih informacija koje podupiru ideju da bi dio populacije mogao biti prirodno imun?
Prof. Đikić: Oni koji su bili u kontaktu s virusom imaju imunitet, ali nitko od nas koji nismo bili u kontaktu, mi ga ne možemo imati jer je to potpuno nov virus, stoga ne vrijedi ništa ako je netko imao SARS ili MERS i vjerojatno imao antitijela tijekom tog vremena. Ti ljudi nisu imuni na covid-19.
Dakle, u tom slučaju nema dokaza da postoji imunitet sve dok ne dođemo u kontakt, tada imamo više ljudi zaraženih, imunitet raste i to će također biti bitno u budućnosti.
Zamislite da ovaj tip virusa bude sezonski. Dakle, mi ćemo postati djelomično više ili manje imuni na sljedeću varijantu sličnog tipa virusa sa sličnim antigenima i razviti antitijela. Danas bih isto htio istaknuti važnost seroloških testova, ne samo genetičkih testova koji identificiraju virus nego seroloških testova koji u krvnom uzorku rade testiranje antitijela.
Recimo da imate IgM – znači da ste u ranoj fazi infekcije. Ako imate IgG antitijela protiv virusa, u kasnoj ste fazi i sada postajete imuni. To će trajati i desetljećima. Dakle, napravimo taj test.
Razočaravajuće je da nismo imali genetske testove na vrijeme, a još uvijek nemamo, u cijelom svijetu nemamo seroloških testova koji mjere… kojima se može vjerovati.
Ovime se naglašava važnost cijepljenja kao prve i serološkog testiranja kao druge tehnologije koja treba doći na tržište kako bismo bili snažniji, kako bismo znali više o virusu, tko je imun. Dakle, ako sam ja imun, ja ću biti prvi koji će ići u bolnicu i raditi zato što sam zaštićen.
To znanje je ključno za ovu borbu ubuduće.
Koji je mogući tijek razvoja lijeka i/ili serološkog testa?
Prof. Đikić: Nema cjepiva koje će biti dovršeno unutar sljedećih 12 mjeseci. Ne zato što nemamo tehnologiju i ne zato što nemamo znane antigene nego zato što trebamo raditi precizne, točne i sigurne testove.
Ne možemo dati bilo što milijunima ljudi diljem svijeta, bez da smo 100% sigurni da to cjepivo nije štetno. Nadalje, cjepivo treba štititi.
Za provođenje tih dviju mjera treba vremena. Ako govorimo samo o razvoju cjepiva… neki ljudi su razvili cjepiva u rekordnom vremenu, kroz mjesec ili dva. Ali cjepiva se počinju ispitivati sada u Americi, Kini i Europi.
Svako od tih ispitivanja ide s petsto, tristo pacijenata koji su normalna ljudska bića, na kojima se najprije ispituje ima li cjepivo nekih nuspojava.
Dakle, to je 12 mjeseci. I javnost je obaviještena o tome. Svi stručnjaci su govorili ista predviđanja i stoga mislim da to moramo prihvatiti za sada i onda tek u budućnosti, kada budemo imali ovaj tip novog cjepiva za koronavirus, moći ćemo reagirati bolje i brže jer ga već imamo i možemo modificirati nekoliko antigena za sljedeću fazu, što će biti lakše.
Kada bismo već imali cjepivo protiv SARS-a i MERS-a, zamislite koliko bismo brži bili u ovoj krizi.
U zadnja dva mjeseca provode se biomedicinska istraživanja u vezi covida-19. Jesmo li imalo pametniji što se tiče metoda liječenja i epidemioloških mjera?
Prof. Đikić: Znanstveni napredak u zadnja tri mjeseca bio je enorman. Nevjerojatno je koliko podataka je prikupljeno i koliko dobrih podataka je bilo razmijenjeno među znanstvenicima iz Azije, Europe, Amerike, Australije, iz cijelog svijeta.
I oni su nam pomogli da budemo pametniji i da također počnemo raditi sva ova mala klinička testiranja za nove indikacije za primjenu već postojećih lijekova. Na primjer, te kombinacije klorokina skupa s azitromicinom ili s drugim antibioticima. Imate lijekove za ebolu ili HIV koji su bili napravljeni za te viruse, ali se sada primjenjuju za liječenje pacijenata u bolnicama.
Doduše, uvijek volim naglasiti u javnosti da se ovi lijekovi smiju koristiti samo u bolnicama – ne smiju se koristiti kod kuće. Zato što političari uzmu najnovije podatke iz znanstvene zajednice i onda šire to u medijima. Onda imate te događaje kao u SAD-u, jedan čovjek je umro, a njegova žena je bila jako, jako bolesna jer su uzimali ogromnu dozu klorokina bez da razumiju što i kako. Dakle, znanje koje smo stekli u znanstvenoj zajednici je ogromno, strahovito smo napredovali, ali moramo paziti kako komuniciramo s javnošću.
Nadalje, javnost također treba razumjeti da većina lijekova koje trenutno imamo tretiraju simptome bolesti, a ne sprječavaju širenje virusa. Stoga je epidemiologija pravi odgovor na virus, a ne očekivanje da ćemo dobiti lijekove koje možemo uzimati doma i biti sigurni da se nećemo zaraziti.
Vidimo da ljudi imaju potrebu, recimo, napraviti nešto da si pomognu, poboljšati imunološki sustav, i vidimo da ljudi kupuju lijekove bez recepta u ljekarnama za koje misle da će im pomoći jer su negdje pročitali, ponovno na Facebook objavama ili čak možda u nekim prijašnjim radovima koji nisu potvrđeni, ali svi izgleda skaču na mogućnost da pomognu sebi samima na neki način i čini se da tako štete ljudima koji zapravo trebaju lijekove.
Prof. Đikić: Ovo je vrlo, vrlo dobro pitanje. Posebno to što spominjete nepotvrđena istraživanja. A to je ono na što mnogi znanstvenici upozoravaju. Ovo su prvi preliminarni podaci, promatrali smo to i to. Onda kada nepotvrđeni podaci dospiju do šire javnosti, imate probleme koji povrijede, ne namjerno, ali povrijede ostale. Žurba svih ljudi u bolnice kako bi se testirali onemogućava, recimo, pacijentima oboljelim od raka ili srčanim bolesnicima adekvatan tretman dok je virus prisutan u bolnicama. To ima indirektan učinak na ostatak populacije. A broj smrti zbog takvih slučajeva još uvijek ne znamo.
Drugi dio vašeg pitanja je također dobar – zašto ljudi sada žure u ljekarne i kupuju sve što mogu naći na internetu. Kao primjerice cink. „Ioni cinka će vas spasiti od koronavirusa.“ Dokazi za to su nepostojeći. Dok god ljudi vjeruju u to, kupovat će. Idite i kupite vitamine, sve moguće suplemente. Što god ljudi pročitaju, nekako vjeruju u to. I to mi nekako dosađuje jer znamo da sad trebamo izolaciju, izbjegavanje kontakata, izbjegavanje grljenja i ljubljenja svih okolo. To su mjere koje su puno učinkovitije od uzimanja deset doza vitamina D, vitamina C itd.
Normalni unos hrane i zdrave hrane, naravno, u grupama ljudi koji imaju normalnu prehranu, ne onih s deficitom. Ti ljudi ne bi trebali pretjerivati, kao ljudi koji su društveno ugroženi. Oni koji su na ulicama, koji su imali jako lošu prehranu, njima treba biti pružena osnovna hrana, takva da njihov imunološki sustav raste i da ne budu ugroženi uz nas.
Dakle, to je zdrav razum, logično razmišljanje. Idemo se ponašati tako da se, uz informacije koje imamo, uspješno borimo s virusom. Ne idimo svaki dan u ljekarne bez razloga i tako dalje…