Božićna poslanica vladike Grigorija

Poslanicu vladike Grigorija prenosimo u celosti:

#blockquote_0

Ovim riječima veliki i slavni prorok Isaija najavljuje dolazak mira narodu Božijem, koji će se ostvariti rođenjem djeteta po imenu Emanuil, što znači Bog je sišao među nas. Vijenac spasenja Bog nije položio na glavu caru koji bijaše na vlasti, nego djetencetu koje se rađa. Zaista, moć Božija se kroz nejako novorođenče projavi!

Ove proročke riječi Sveti Oci tumačili su mesijanski i njihovo ostvarenje su, naravno, vidjeli u rođenju Gospoda Hrista. Međutim, ako samo malo bolje razmislimo, a vjerujem da će se svi roditelji, bake i deke složiti sa mnom, svako novorođeno dijete, donekle paradoksalno, donosi mir u dom u koji ulazi. Ono nesumnjivo sa sobom donosi i novu, izuzetnu dinamiku, traži da mu posvetimo veliku pažnju i brigu, želi da se igra, komunicira, raduje i istražuje svijet oko sebe. Ipak, i pored čitave te dinamike u centru ostaje mir, tj. spokoj, i kao preduslov koji je djetetu potreban da bi moglo da čini sve drugo što želi, i kao plod koji ono, uprkos svim naporima, donosi u živote svojih roditelja. Kada nema spokoja, dijete plače, a svi znamo da nema mnogo tužnijih i potresnijih prizora od toga.

Čuje li danas, braćo i sestre, svijet ovaj djetinji vapaj?! Ako ga čuje, a ignoriše – zao je, a ako ga ne čuje i ne trudi se da oslušne – bezuman je ili ravnodušan, što je, kako nas uči Sveto Pismo, jedna od osobina koje Gospod najdublje prezire! Svakodnevno svjedočimo tome da djeca širom svijeta stradaju, pate, boluju, drhte od hladnoće i straha i umiru! Hoće li Gospod Bogomladenac oprostiti suze djetinje? Velike su ljubav i milost njegova, ali jedno je sigurno: o svome Strašnom sudu ponoviće ono što je već jednom rekao: Sve što učiniste jednom od mojih malih, meni učiniste! (up. Mt 25,40)

No, vratimo se tajni rođenja Bogomladenca! U jednoj svojoj čuvenoj besjedi, posvećenoj nastupajućem prazniku, Sv. Grigorije Bogoslov veli kako je Gospodnje ovaploćenje djelo čudesnije čak i od stvaranja svijeta i čovjeka (Besjeda 38.13). On objašnjava i zašto je to tako, pa kaže: Djelo stvaranja bilo je čudesno jer je Bog sazdao biće slično sebi, darovao je čovjeku sopstveni obraz ili lik; sada pak, u ovaploćenju, Bog postaje sličan tome biću, odnosno On savršeno uzima na sebe ljudski lik, postajući u potpunosti čovjek.

I zaista, mogli bismo ovo isto reći i ovako: prijatno je da želimo biti slični Bogu, lakše je odlučiti se za stremljenje ka savršenstvu i lijepo je voljeti ono uzvišeno. Ali kako li je samo teško čak i pomisliti na to da onaj koji je savršen čezne za nesavršenim, da onaj koji je najuzvišeniji voli ono što je poniženo? Pa ako bi se još i moglo reći da čežnja za Bogom, za najuzvišenijim, u nama često, kada god padnemo, proizvodi žalost i da nas boli, zamislimo tek koliko boli Tvorca to kada njegovo ljubljeno stvorenje, čovjek, za kojim žudi da bude u zajednici, neprestano i iznova ide iz pada u pad? Neprestano i iznova, čak i nakon što mu je pokazao kuda treba da ide, nakon što mu je pripravio put i poravnao staze (up. Mt 3.3), nakon što ga je uzeo na pleća i ponio tim putem da kako ne zapne o kamen nogom svojom (Ps 90.12).

I, gle, upravo ovo, kako kaže Bogoslov, ponajviše priliči Bogu. Jer Bog nas, dodaće Grigorijev veliki tumač Sv. Maksim Ispovijednik, nije zavolio kao samoga sebe, već više od sebe (Pismo 44). Da, to je mjera božanske ljubavi! Na drugom mjestu (Talasiju 64) Sv. Maksim kaže da je Logos postao čovjek kako bi božansku mjeru učinio našom mjerom: nije savršen onaj koji, kaže on, prirodno ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, već onaj koji božanski natprirodno brine o bližnjem i ljubi ga više nego samoga sebe, baš onako kako, natprirodno, Bog ljubi nas.

Dakle, ljubljeni narode Božiji, Bog nas je zadužio – onim što je sâm učinio, i to isto očekuje od nas; ono što on jeste, to isto hoće da i mi sami postanemo i budemo, da dostignemo mjeru božanske ljubavi. Kako božanski premudro! Jer, vidite, ovdje zaista nemamo izgovora! Za odsustvo svake druge vrline bismo se mogli pozvati na našu slabost, na našu grešnost i zavapiti mu pokajnički – pomozi mome nevjerju (up. Mk 9.24). A za nedostatak ljubavi ne možemo, jer grijeh nije izgovor za nedostatak ljubavi – i grešnik zna i može da voli drugoga i nešto više nego samoga sebe. Grijeh nije prepreka za ljubav! Međutim, ljubav jeste prepreka za grijeh – eto, u tome je tajna božanske premudrosti! Gospod dolazi, drugu zajednicu zajedničari, kako kaže Grigorije Bogoslov, da nas na božanski način iscijeli čovještvom, pokazujući nam da nijedna od naših slabosti, samo ako ljubavi imamo, ne priječi naš put u Nebesa otvorena.

Ali još jedno moramo znati: ova božanska ljubav, na koju smo prizvani, samo se u djelima očituje! Ona nije tek nekakvo stremljenje duha, pasivna dobrovoljnost i blagonaklonost, već djelatni oganj koji sobom sve obuhvata. Sin Božiji je u čovjeku zapalio ovaj oganj silaskom u utrobu Djeve i mi ga više ne možemo ugasiti. Međutim, do svakoga od nas je da li ćemo mu se opirati, pa će nas on i dalje neopisivo bolno, a besplodno, peći ili ćemo se truditi da u njemu sagorijevamo naše strasti, stremeći da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski (Mt 5.48). Tada ćemo, i jedino tada, u tom ognju osjećati toplinu, svjetlost i nadasve božansku radost! Radost Božića! Tada ćemo biti u stanju da na božićnoj jutarnjoj službi iskreno iz srca kličemo upravo riječima Grigorija Bogoslova: Hristos se rađa, slavite! Hristos sa nebesa, iziđite mu u susret! Hristos je na zemlji, uzvisite se! Neka pjeva Gospodu sva zemlja!

Mir Božiji, Hristos se rodi!"

BONUS VIDEO Počeo Božićni post: Koliko košta riba?