"Dobar borac prima udarce i pobeđuje", jedan je od životnih principa episkopa diseldorfskog i cele Nemačke vladike Grigorija. On jeste monah, episkop, teolog, ali sport je važan segment njegovog života.
Kao prijatelj i duhovnik nekih sportista uvek ima nešto zanimljivo da ispriča na ovu temu.
razgovarao: Milojko Božović
Da li ste imali priliku da upoznate Novaka Đokovića?
„U vrijeme finala Dejvis kupa u Beogradu, 2011, razgovarao sam s Novakom Đokovićem. Pred sobom sam vidio jednog mladića koji se moli Bogu, ali i koji čini sve što je u njegovoj moći da bi napredovao. S velikom pažnjom sam ga pratio dok nije osvojio prvi Vimbldon. Onda sam pomislio: to je to, šta više od toga možemo da želimo? A vidjeli smo ipak daleko više od toga. Кad je uslijedio njegov sportski pad, nisam bio tužan, jer je taj mladić učinio sve što je mogao, dao je sve od sebe. Međutim, njegov povratak u sami vrh posvjedočio je da se radi o sportisti i borcu koji se rađa jednom u sto godina. Кada gledam Novaka Đokovića, imam utisak da je on za savremeni sport ono što je to bio Muhamed Ali u svoje vrijeme. Nije on uvijek najbolji, može i da izgubi, ali je najveći borac, a uz to dobar i plemenit čovjek“.
Drugi veliki šampion kog godinama poznajete jeste Dejan Bodiroga. Da li ste Vi bili njegov duhovnik?
„S Dejanom Bodirogom se poznajem veoma dugo. Razvili smo istinsko prijateljstvo. Bio sam njegov duhovnik, ali je bio i on moj. Bodiroga se okrenuo vjeri najprije u Grčkoj, a kasnije u Ostrogu. Prvi put sam se sreo s njim zahvaljujući prijatelju iz Amerike. O kakvoj se ličnosti radi vidimo, na primjer, iz jedne interesantne epizode koju sam čuo od Svetislava Pešića, inače divnog čovjeka, koji se mnogo družio s nama. Pričao mi je da je u meču protiv Argentine, u čuvenom finalu Svjetskog prvenstva u Indijanapolisu, u posljednje tri minute te utakmice rekao Bodirogi: „Ti sada vodiš utakmicu i tajm-aute“. Pešić to otvoreno i bez trunke sujete prepričava. Samo veliki čovjek i trener može nešto takvo da uradi i prizna, a samo veliki sportista može takvo povjerenje da zasluži i dobije. Sve što su tada Bodiroga i ostali naši košarkaši postizali bilo je iznad ljudskih mogućnosti. Inače, košarku sam veoma volio, pa i danas je volim. Još sam sa svojim đedom Petrom pratio „Bosnu“, koja je postala evropski prvak zahvaljujući Mirzi Delibašiću, Radovanoviću, Pešiću, Varajiću… Volio sam ih do obožavanja“.
Sa Bodirogom ste, osim o veri i košarci, često imali prilike da razgovarate i o fudbalu?
„Tako je. On veoma voli fudbal, pa smo često išli zajedno na utakmice. Dok je on igrao u Barseloni, išao sam češće. Bodiroga mi je pričao o tome kako je razgovarao o fudbalu s Johanom Кrojfom. Otac savremenog fudbala, koji je danas doveden skoro do savršenstva, jeste upravo Johan Кrojf, koji je fudbal unaprijedio i kao igrač, i kao trener, i kao sportski direktor. Sve njegove na snimcima dostupne utakmice gledao sam pred svoje utakmice koje sam igrao rekreativno do prije nekih 10 godina, i to zato da bih dobio inspiraciju pred meč. Imao je nevjerovatnu harizmu. On i Bodiroga su upoređivali košarku i fudbal: šta to znači pravovremen pas, šta znači osjećaj za drugoga. A i meni, kao teologu, to je vrlo važno. To je upravo ono o čemu smo već razgovarali – kako biti, postojati, napredovati i pobjeđivati s drugim“.
Osim tenisa, fudbala i košarke, da li postoji još neki sport koji pratite na tako intenzivan način?
„Кada je riječ o ostalim sportovima, s đedom sam gledao i boks iako u početku nisam mogao u potpunosti da razumijem taj sport. Mnogo smo navijali za Matu Parlova, bio je zaista veliki bokser. Ali bilo je tada i drugih vrhunskih boksera – Frejzer, Forman, Muhamed Ali, Norton… Gledao sam njihovemmečeve stotinu puta. Riječ je o jednom kompleksnom sportu, koji zahtijeva toliko odricanja. To je, zapravo, borba divova. Za razliku od tenisa, u boksu se ljudi povređuju fizički, i to je negativna strana tog sporta. Ali, uz dužno poštovanje svih ostalih sportova i sportista, teško mi je da povjerujem da ijedan drugi istinski sportista može da dâ više od sebe nego jedan pravi, vrhunski bokser. Boks je vještina, vježba, umjetnost, i za mnoge će možda biti neobična konstatacija – ali to je ujedno i odmjeravanje inteligencije. Jer boks kao sport zahtijeva izuzetnu inteligenciju. Uglavnom, boks pratim i danas“.
Intervju je preuzet iz knjige vladike Grigorija “Gledajmo se u oči“, u izdanju „Vukotić media“ (priređivači Danijela Ilić, Milojko Božović).