Foto: Shutterstock

Šta vi, naši čitaoci, mislite o ovome? Pitali smo vas da li mislite da deca treba da brinu o starim roditeljima i zašto su domovi za stara lica na lošem glasu. Velika većina se slaže u jednom.

Koliko ljudi – toliko ćudi, a kad su stavovi o deci u pitanju, pomnožite to sve sa 100. Poslednjih godinu dana verovatno ste i sami naleteli na neki od tekstova na temu „šta deca (ne)duguju roditeljima“. Kao da se radi o uspešnoj bankovnoj transakciji, tako se često raspravlja o odgovornosti, ljubavi, poštovanju, brizi i odnosu između dece i roditelja. Ko je kome dužan, koliko, da li je dužan ili ne?

Jedna mama iz Srbije je pokrenula lavinu kad je rekla da je jedno dete rodila sa 32, a drugo sa 42 i očekuje da će je staviti u dom kad ostari. Naišla je na lavinu komentara.

Tatjana Vojtehovski u podcastu Mamazjanija je govorila između ostalog i o tome da ne razume sebičluk roditelja koji plaču i pate kada decu ispraćaju na školovanje u inostranstvo. Njeno mišljenje je da treba da idu i kako je rekla – ona nije vrsta roditelja koji će dete držati uz sebe. I te njene reči pokrenule su dosta burne reakcije.

Pitali smo vas, naše čitaoce, da li su deca dužna da sama brinu o starim i bolesnim roditeljima i zašto su domovi za stare na lošem glasu. Velika većina misli da kako roditelji brinu o deci kad su mala, tako isto treba da bude i kada oni ostare. Dakle, većinski među 145 odgovora koji su nam stigli do trenutka pisanja ovog teksta, Srbi smatraju da je briga roditelj-dete i ona dete-roditelj ista stvar.

„To bi bilo slično kao kada bi pitali da li su roditelji dužni da čuvaju svoje dete“, piše u jednom od odgovora.

Evo šta ste nam još rekli.

„Da li su roditelji dužni da brinu o maloj i bolesnoj deci….gde ima ljubavi ne priča se o dužnostima i obavezama.“

„Dužnost i obaveza su vrlo teške reči. Svaki čovek radi stvari od svoje slobodne volje. Znači možemo nešto raditi ili ne, u zavisnosti od ljubavi i želje. Ako toga nema, sve je uzaludno, pa i zakon.“

„U vremenu u kojem živimo su dužni su da se staraju o roditeljima. Smatram da moja deca treba da brinu o meni.“

„Radim u gerontološkom, većina korisnika se sama odluči da dođe u dom. Koliko vole svoju decu ne žele da ih obavezuju sa onim što starost nosi.“

„Brinula o majci 13 godina, izgubila posao. Niko me nikada nije pitao kako sam preživela. U domu je bila samo 7 dana (jer sam se razbolela) odvela sam je na nogama, uzela sam je u pelenama, sediranu da ne napišem drogiranu. Za tih 7 dana sam otišla u nevreme, našla sam majku vezanu. Ko to može da podnese i da gleda roditelja vezanog – kapa dole. Mama je umrla i nakon toliko godina slika nje vezane i nemoćne mi je ispred oka. Dok živim neću sebi oprostiti tih 7 dana.“

„Za ovaj brzi tempo života je sasvim u redu da stari prihvate i olakšaju svojoj deci odlazak u dom gde bi trebalo da imaju potrebnu negu, higijenu i hranu. Međutim, kao i sve u našoj državi kako funkcioniše… da ne kažem svuda, ali u Bačkoj Palanci je dom preskup, a zauzvrat hrana kao pomije, negovateljice nezadovoljne, a usput se preskaču miševi kad se dođe u posetu. Tuga.“

„Jedna sam od te ‘dece’. Kada si u radnom odnosu jako je teško. Najgore je kad roditelju treba lekarska pomoć. Obično moram uzeti bolovanje koliko ništa ne funkcioniše. Cene u domovima su visoke u odnosu na penzije i u državnim domovima, a u privatnim su još i više. Kako su penzije nedovoljne za smeštaj, deca su u obavezi da doplaćuju, što roditeljima često bude neprijatno. Inače, nemam ništa protiv da budem smeštena u dom, u slučaju potrebe.“

Možda najsažetiji odgovor dala je jedna Slađana koja kaže:

„Ne grešite dušu! Deca treba da brinu o roditelju, ali kada im je potrebna stručna nega, čuvanje pa i lečenje – domovi su bolja solucija jer kako god,  tamo je osoblje koje to zna da radi. Živimo u vremenima kada decu dajemo u jasle jer mora da se radi u jednom vremenu kada se zarađuje tek malo za dovoljno. Sve te troškove – potomci moraju da obezbede, država se ‘izmakla’, nadoknada za tuđu negu i pomoć se daje ‘na kašičicu’. Nema patronaže. Gerontološka kućna služba desetkovana. U Srbiji su u domu uglavnom klijenti osobe u senijumu i somatski u terminalnim stanjima kojima treba permanentan nadzor i pomoć. Osoblju doma je ‘u koristi’ da klijent duže poživi, pokušavaju da ih oporave bar da sede ili hodaju uz tuđu pomoć. Ne sediraju se bespotrebno – jer je teži za negu takav klijent i to značajno skraćuje život. E, sad ima distorzija – neke takve privatne ustanove služe za ‘pranje novca’ kriminalcima i političarima aktuelne vlasti, prvi su bili oni iz afere ‘koferče’. Vreme pandemije je ukazalo na stigmatizaciju svih 65+ (kojima i ja pripadam) i u zapadnom svetu opravdana je bojazan od straha da će tako donositi i ubuduće restriktivne i nehumane mere. Životni vek se produžio, Bogu hvala – ali i sve što donosi duboka starost. Kako god – porodice u Srbiji se veoma teško odlučuju da svoje roditelje ‘strpaju u dom’. Problem je što one koji loše rade ne možete da sankcionišete jer su oni deo ove korumpirane vlasti.“

Šta vi mislite o ovome? Pišite nam u komentarima.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare