0
Sa Idom Prester smo proćaskali o roditeljstvu, razlikama između Hrvatske i Srbije kad su deca u pitanju, tome kako je izgledao polazak u prvi razred u Zagrebu, a otkrila nam je i koje joj je mesto najdraže u Beogradu.
Pevačica Ida Prester se početkom ove godine sa porodicom iz Beograda preselila u Zagreb. To je oduvek bio plan nje i supruga koji je Beograđanin – da naizmenično menjaju baze.
„To je bio okvirni plan od početka. Par godina baze u Beogradu, pa par godina u Zagrebu. Tih par beogradskih godina se razvuklo u sedam. Došlo je prvo dijete, pa drugo, i sad pred školu smo se dogovorili da je vrijeme za zagrebačku varijantu. Ali to je ionako samo trenutna glavna stanica, svaka dva tjedna putujemo gore-dole, u Beogradu još uvijek imamo restoran i šop. Naš život je na autoputu E70“, kaže Ida na naš portal.
Pitam je koje su bitne razlike izmeđi jednog i drugog grada kad su deca u pitanju, a sigurno svaki ima svoje prednosti i mane.
„Apsolutno je tako. Zagreb je puno mirniji, manji, ušuškaniji. Promet nije toliko gust i histeričan, parkovi su ograđeni, puno se voze bicikli, prilično je family friendly. S druge strane, ponuda Beograda u svim kategorijama, pa tako i za djecu, ne se može porediti. U Zagrebu često kukam za igraonicom Kliker, na primjer, igraonice nisu u trendu među Zagrepčanima, nema ni jedne toliko kul i šarmantne. Nema ni toliko pozorišnih predstava, ni penjačkih stijena… Naprosto je manji grad. A kad malo porastu svakako će imati više mogućnosti za provod u Beogradu nego u sporom i mirnom Zagrebu. Sve je stvar prioriteta, nama zapravo ovako trenutno odgovara, taman se zasitimo jednog, pa dođemo posjetiti ekipu u drugi“, priča Ida.
Polazak u prvi razred je za roditelje uglavnom stresan, posebno ako znaš da u obrazovanju imamo „dinosaurus“ zaostavštinu prošlosti i zastarele modele i programe. Kako je u Hrvatskoj, jesu li deca preopterećena, nose li preteške torbe u školu? Ida nam je ispričala kako je to izgledalo iz prve ruke.
„Moram priznati da smo presretni školom u Zagrebu! Nisu sve škole u Hrvatskoj takve, dopisujem se s puno majki, ima svakakvih iskustava. Izgleda da puno zavisi od direktora. Opisat ću našu situaciju. Roko ide u boravak, u školi je do 4 popodne. Knjige i torbu drži u školi, nosi ih kući samo vikendom. Sve zadaće odrađuje u školi, nakon škole se samo igramo. Nemate pojma koje mi je to olakšanje, već sam zamišljala svog prvačića s torbom koja svakodnevno gnječi kičmu, tako sam i ja odrastala, drago mi je da on ne mora. Učiteljica je glavni faktor dobre atmosfere u razredu. To je jedna divna, topla osoba koja jako pazi na inkluziju (u razredu imaju nekoliko djece različitih rasa, materinjih jezika i mentalnih sposobnosti), a puno rade s njima i na sprečavanju bullyinga. Imaju puno ekoloških radionica, često skupljaju hranu, odjeću i igračke za djecu iz siromašnih obitelji. Roko ide u školu s osmijehom. To je meni sasvim dosta. Koliko koriste ajpede i pametne ploče – ne znam, ali već ovo mi je dovoljno ‘modernosti’. Jedan zdrav, human i empatičan pristup. Upravo takvom odgoju mog djeteta sam se nadala, isto tako ih odgajamo i u kući“, kaže ona.
Pročitajte još:
Pitam je i šta joj je važno da nauči svoju decu.
„Da svaku situaciju prihvaćaju mirno i s osmijehom. I ja sam to sama dugo učila. Mislim da je to tajna sretnog života. Moraš naučiti eliminirati stres i uvijek imat pripremljenu opciju B. Naš omiljeni obiteljski izraz je – nema veze. Popiškio sam se u školi, ali nema veze. Prosuo sam ovaj šejk, ali nema veze. Mi nismo tako odgajani, sjećam se da je u djetinjstvu uvijek bila drama oko svega. Pa tko će ovo oprati, pa di si sad ovo izgubila, pa zašto nisi dobila pet? Moj pristup je totalno suprotan. Oprat ćemo zajedno, naći ćemo zajedno, pomoći ću ti ako želiš nešto bolje naučiti. Ništa nije tabu, ništa nije stres, ništa nije sramota. Mi smo tim, podržavamo se i tu smo jedni za druge“, otkriva ona.
Roditelje u regionu muče slične brige, izazovi s kojima se svakodnevno suočavaju. Ida misli da je najveći problem mama i tata s ovih prostora – siromaštvo.
„Puno je teže eliminirati stres i nervozu ako ne radiš do 18 popodne za crkavicu, pa djetetu ne možeš priuštiti ni izlet, a kamoli igračke, patike, ajfone i sto čuda. Mislim da je vlastita frustracija korijen našeg lošeg odnosa s djecom, zbog čega i oni postaju frustrirani i nezadovoljni ljudi. Nisam iz imućne obitelji, tata i mama su mi znanstvenici, sjećam se koliko im je teško bilo. A to su bila druga vremena, danas mi se čini da je taj materijalizam puno jači. Ne znam kako riješiti problem nemaštine, ali kod pitanja materijalizma sam prilično jasna. Statusne simbole ne želim, ni za sebe ih ne kupujem i tu igru neću zaigrati. Djeca trebaju biti neopterećena, prljava od igre u parku, u jeftinoj odjeći i obući za peri-deri. Nikad mi nisu došli s narudžbom za patike u visini prosječne plate, nadam se da ni neće. Tu imam stroge granice, a vidim da i naša škola taj princip podržava. Djeca gledaju nas i kopiraju. Ako mi slinimo za bling blingom, telefonima i plazmama, i oni će. Pokušavam živjeti koliko toliko održivo, reciklirati, kupovati second hand. Nadam se da ću to uspijeti prenijeti na svoju djecu“ kaže.
Kao najteži deo majčinstva izdvaja brigu i gomilu pitanja koja sebi, kao i svaka druga mama postavlja.
„Koliko god se trudim biti kul i opuštena, majka je doživotni rob sreće svog djeteta. Jel mu hladno? Jel ga neko gnjavi u školi? Jel mu previše obaveza pa se ne stigne igrati? Jel se previše igra pa će svi biti pametniji od njega? Hoće li doći živ s izlaska? Na koji će fakultet s tim ocjenama? Koristi li zaštitu? Je li dobro odabrao zanimanje? Društvo? Ženu? Milijun pitanja svakog dana. Svjesna sam da što god radim, koliko god da se trudim, negdje ću nešto fulati. Jednom ćemo sve biti tema psihoterapije svoje djece šta god da sad radimo, često se šalim na tu temu. Teško je pogoditi mjeru, da si tu za njih, beskompromisno, ali da ih pustiš da lete svoj let. Puno tu ima boli i ugrizanja za jezik. Al’ tako nam je to. Same smo odabrale najteži i najljepši posao na svijetu“, priča Ida Prester.
Otkriva nam i da nije stroga jer ne veruje u „strogoću“, taj deo prepušta suprugu.
„Ja sam ona koja mazi i milijun puta objašnjava jedno te isto dok svi ne izgubimo razum“, priča kroz osmeh.
A šta joj nedostaje iz perioda „bez dece“?
„Spontanost. Ono divno prepuštanje trenutku. Odeš u grad na kavu, pa sasvim slučajno završiš na roštilju na drugom dijelu grada, pa u nekom klubu, pa kod prijateljice na prespavanjcu i doručku prije posla. Obožavam takve male nepredvidive izlete, uvijek puštam da me život nosi. Sada toga nema. Svaki trenutak je isplaniran, svaki korak zadan. Ali zato imam tu neopisivu ljubav i osjećaj pripadanja. Vratit ću se spontanosti i slobodi u starosti, vjerujte da ću biti najluđa lepršava bakica. Ako mi ne uvale unuke, naravno“, smeje se Ida.
Beograd je podseća na neki filmski set.
„Obožavam beogradsku živost. Ovo je grad jake dramaturgije. Uđeš u taksi i čuješ takve priče da možeš knjigu napisati. Na svakom uglu je neka filmska scena, Beograđani su jaki dramski likovi. Taj duh obožavam, slušati starije dame kako teatralno pričaju o svom životu, mlade mangupe kako bacaju drske replike, maštovite zavodnike sa svojim duhovitim uletima, psovke kakvih nigdje na svijetu nema… Ta estetika naracije se rijetko gdje može naći. Možete reći sve, ali Beograd nije dosadan grad. Nema nekog posebnog mjesta koje volim, drage su mi i šume Košutnjaka i buka Zelenog venca. Najpametnije je strancu u Beogradu izaći na ulicu i prepustiti se ovom magičnom gradu, neka vas sam nosi. Gdje ćete završiti – da li na nekoj ludoj žurci, splavu na rijeci, buvljaku ili protestu – nikad se ne zna, u tom je i čar“, ističe.
A šta joj je najteže palo u 2020?
„Stravična je bila 2020. Dva vala epidemije i dva potresa. Te potrese neću nikada zaboraviti. Panika, stres i šok. Za vrijeme ovog zadnjeg sam bila sama kod kuće, klinci su bili kod dide i bake. Cijela kuća je plivala lijevo desno, kao na brodu. Sve telefonske i internet veze su bile prekinute, nisam mogla dobiti ni muža ni djecu. Taj strah za djecu se ne može usporediti ni sa čim. U tom trenutku nemaš pojma kakva je situacija u gradu, kolika je šteta, koliko je ranjenih. Pola sata ih nisam mogla dobiti na telefon, najduljih pola sata u mom životu. Tek kasnije smo doznali da je epicentar zapravo u Petrinji i da ima i mrtvih i ranjenih.. Mislim da su mi ti dani iza potresa najgori dani ove godine. Uz naravno poslovne šokove, tjeskobu i nemogućnost dodira s dragim ljudima, klasika cijelog svijeta za 2020. Ne ponovila se“, kaže Ida.
*
Bonus video:
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
