0
Višestruko nagrađivani hrvatski novinar, dugogodišnji dopisnik Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije iz Rima, profesor i autor više knjiga, Inoslav Bešker preminuo je nakon kratke i teške bolesti.
Povodom smrti Beškera, „Jutarnji list“ je kontaktirao više njegovih kolega koji su sa njim radili.
„Prije nekoliko godina, Inoslav Bešker dobio je nagradu „Slobodne Dalmacije“ za životno djelo“, priča novinar Ivica Ivanišević, „a mojoj malenkosti pripala je zahvalna dužnost da je obrazložim. Napisao sam sljedeće:
‘Službeno: novinar, urednik, publicist, doktor slavistike, profesor na više sveučilišta u Hrvatskoj i Italiji, dugogodišnji novinski dopisnik iz Rima, autor niza knjiga, rođen u Zagrebu, formatiran u Splitu, gdje je živio do dolaska na studij. Neslužbeno: njegovo ime i prezime hrvatski je prijevod tražilice Google. Pitanje koje će njega ostaviti u čudu i ne zaslužuje dobiti odgovor.‘“
Pisac Miljenko Jergović kaže da „nikako ne bi o Beškeru govorio u prošlom vremenu“.
„Jer on je pomalo čovjek izvan vremena. Sveznalac, stilist, koji je one najsitnije novinske forme ispisivao kao da piše leksikografske natuknice. Opasan cinik, lajavac, nije mu mrsko bilo ogovaranje, pa je i u tome bio maestralan. Ljubitelj opere, a i sam pomalo operni lik. Veliki književni znalac, sjajan usmeni i novinski pripovjedač, potencijalni romanopisac bez napisanog ijednog romana. Uvjereni kršćanin, ali ateist. Zavjerenik iz vatikanskog podzemlja, kojeg kao da je stvorio u svom nenapisanom romanu sam Umberto Eco. Čudovišno raznolik i raznovrstan čovjek.. Posljednji genij hrvatskog novinarstva, majstor psovke. Portretist svetih i prokletih, živ vazda i u svemu.“
Može li novinarstvo biti umetnost, pita se novinar Branimir Pofuk i kaže:
„Može, kad ga ispisuje čovjek enciklopedijskog znanja, britkog duha, iskričave duhovitosti i nadasve istančanog, upravo književničkog osjećaja i poštovanja prema jeziku. Takav je bio Inoslav Bešker. Bolno će nedostajati i svojim čitateljima i nama kolegicama i kolegama koji smo ga voljeli i iz svakog njegovog teksta nešto novo saznavali i učili kako se kritički i istinoljubivo misli i piše.“
„S Inom se ponekad nisam slagao“, priseća se kolumnista i pisac Boris Dežulović, „točnije će biti reći da se s njim zapravo često nisam slagao – ali jedan od užasnijih mogućih svjetova svakako bi bio onaj u kojemu se svi o svemu i u svemu slažemo. Neslaganje je, najzad, dobar razlog za novinarstvo. Između nas je stajalo samo petnaestak poslijeratnih godina, ali bili smo iz dva različita stoljeća: ja dijete rock‘n‘rolla sa stripom u rukama, on dijete opere s držačem novina iz Bellevuea, greškom rođen tek 1950. – razgovori i razmirice dva suprotstavljena svijeta. Takvi poput Ina više se ne proizvode, jer se njihova znanja danas računaju u neprofitabilna, suvišna i uzaludna.“
Od Beškera se oprostio i njegov kolega iz „Jutarnjeg lista“ novinar i pisac Jurica Pavičić.
„Za nas, prvu generaciju ovoga lista, Inoslav Bešker je bio kopča s jednom drugom novinarskom erom. On je bio poveznica sa svijetom analognog tiska, s erom kad Google još ne postoji ni u primisli, a znanje se nije moglo kompenzirati s tri do četiri klika. Inoslav Bešker stigao je u ovaj list iz epohe kad su glavne „supermoći“ novinara bile – obrazovanje i memorija. Kad se pri sortiranju podataka, imena i okolnosti još uvijek trebalo pouzdavati u staromodno pamćenje. Taj stroj za pronicljivost prestao je tik-takati. Nećemo više imati koga pitati zašto se – pobogu? – kaže „na pasja kola“. Neće više biti mentora, Broja Jedan, koji je od svih nas bio stoljeće stariji i uvijek bdio nad tim da ne bismo bili glupi. Pa ćemo biti gluplji, neumitno, bar malo više. Ne samo mi u novinama za koje je pisao. Nego svi mi.“
Bonus video: In Memoriam – Stojan Drčelić