0
Poznati pozorišni reditelj Oliver Frljić u zagrebačkom teatru ZKM postavlja predstavu "Braća Karamazovi" i tim povodom dao je intervju u kojem objašnjava između ostalog kako je došao do Dostojevskog.
U intervjuu za nedeljnik „Express.hr“ kontroverzni pozorišni reditelj Oliver Frljić objašnjava zašto na scenu postavlja baš Dostojevskog i „Braću Karamazove“ u ovo pandemijsko vreme.
„Moja prva izbjeglička destinacija u aprilu 1992. bio je Kaštel Gomilica. Tek nakon par mjeseci preselio sam se u Split. Kuća u kojoj sam u toj fazi živio zajedno s drugim izbjeglicama iz BiH, imala je jednu zaključanu sobu. Unutra se nalazila biblioteka u koju vjerojatno nitko nije ušao godinama. Biblioteku sam otkrio vireći kroz ključaonicu. Pokušao sam je otvoriti ključem kojim sam zaključavao svoju sobu. I gle čuda — uspjelo je. Prva knjiga čiju sam prašinu dotaknuo bila je “Vječni muž” Dostojevskog. Tu knjigu sam — unaprijed isprike etičkim standardima vaših čitatelja — otuđio.
Bez obzira na nečastan način njezina stjecanja, i danas je, svim seobama usprkos, posjedujem i to ne samo kao podsjetnik na radosti izbjegličkog života, već i kao znak prvog ozbiljnijeg susreta s Dostojevskim. “Karamazove” sam pročitao godinu dana kasnije, u trenutku duboke krize, kad nisam znao gdje su mi roditelji i sestra, a vojna policija mi je, ignorirajući moju maloljetnost, prijetila bosanskim ratištima.“
Frljić u priči o Dostojevskom pominje i srpskog reditelje Živojina Pavlovića i njegov film „Dezerter“ iz 1992. godine.
„Na čudan način, Dostojevski je rezonirao s tom krizom i evo, trideset godina kasnije, postavljam taj roman. Kroz njega ne želim govoriti o tom vremenu već o onome gdje sam i što sam danas. Btw, Žika Pavlović napravio je jako dobar film upravo po ranije spomenutom “Vječnom mužu” koji je, kako to već ide, u Hrvatskoj sotoniziran na neviđeno, optužen za ovo i ono, bez želje da se čuje njegov antiratni krik“, zaključuje Frljić.
Bonus video – Anton Pavlovič Čehov: Čovek je ono u šta veruje