1
Kao osnovno osjećanje o ovoj knjizi, što je za mene vrhunac Mihailovićevog opusa i jedan od vrhunaca srpske književnosti, mogu da osjetim ono osnovno što mi je ona prenijela, onu mutnu sugestiju o neizbježnosti samoće i tuđine što su nam svima sudbina.
Uz dozvolu Muharema Bazdulja, prenosimo njegov tekst koji je napisan za knjigu Roberta Hodela „Reči od mramora“, koja je posvećena životu i radu Dragoslava Mihailovića.
Onomad, u vrijeme kad djetinjstvo prelazi u dječaštvo, što se za moju generaciju preklopilo s početkom rata i nešto kasnije, kad dječaštvo prelazi u mladost, kad je rat, činilo se, završio, strip i rokenrol voljeli su se kolektivno, dok se književnost voljela individualno. Bilo je o tome, danas mi se čini, i neke pubertetske stidljivosti i ostataka patrijarhata što su činili da strip i rokenrol djeluju frajerski i muževno, dok se književnost doživljavala kao nešto za mekušce i štrebere.
Rijetki su bili izuzeci, rijetke su bile knjige,što su bile i frajerske i muževne kao strip i rokenrol. Najvažnija takva zvala se Kad su cvetale tikve. Bila je kratka, govorila je o tipu koji je bio bokser i za kojim su žene ludile, bila je ispričana kolokvijalnim idiomom i činilo se da Ljuba, tako se tip zvao, svoju priču priča direktno svakom od nas, na klupi u parku, ili u kafani, gdje smo tek počeli da zalazimo.
I bilo je u njoj neke čudne težine, nekog taloga nerazumljivog do kraja, ali tajnovitog i zavodljivog, naročito u onoj posljednjoj rečenici, gdje se čovjek koji nam sve to priča uzda jedino u rat. Riječ „rat“ svima nam je obilježila živote, a mi baš i nismo bili sigurni da je „rat“ i ono o čemu smo učili u školama cijelog života i ono što se zbiva svuda oko nas dok u svoje škole idemo.
Čitao sam, poslije prvog čitanja, „Kad su cvetale tikve“ barem još petnaest puta, čitao sam i ostale Mihailovićeve knjige, razumjevao neke stilske postupske i tehnikalije bolje neko nekad, ali i danas, evo, poslije valjda i četvrt vijeka, kao osnovno osjećanje o ovoj knjizi, što je za mene vrhunac Mihailovićevog opusa i jedan od vrhunaca srpske književnosti, mogu da osjetim ono osnovno što mi je ona prenijela, onu mutnu sugestiju o neizbježnosti samoće i tuđine što su nam svima sudbina.
Bonus video: Kako je Dragoslava Mihailovića promenio Goli otok?