0
Na današnji dan prije dvadeset i sedam godina Srđan Aleksić u Trebinju je branio čovjeka, pa su ga nasmrt tukli. Oko sjećanja, vječnog i čistog, na njegov čin, pobrinuli su se moj dobar drug Srdan Golubović i moji prijatelji Melina Pota i Srđan Koljević, filmom "Krugovi". Film sam gledao na premijeri u Beogradu, februara 2012, i o onom što sam vidio napisao sam esej, objavljen u beogradskom nedjeljniku "Vreme".
Piše: Miljenko Jergović
U Beogradu smo ovaj put na kratko, samo zbog filma. Melina i Srđan, scenaristi Krugova, čuvaju nam karte, ali gužva je oko premijere, ne možemo se u miru naći, nego u podne odlazimo u Dom sindikata, dvorana 2, na konferenciju za štampu. Tamo će biti njih dvoje, uzet ćemo karte, i bježimo van, na lahku beogradsku košavu, prilagođenu turistima i njihovim turističkim potrebama. Tako je to bilo zamišljeno, ali na kraju, riječ po riječ, korak po korak niz stepenice amfiteatra, i već nas eto u prvom redu, sjedimo i čekamo početak konferencije za štampu. Nisam to htio, o filmu neću pisati, nisam zato došao u Beograd, htio bih da sve ostane vrlo privatno, jer će se o Krugovima ionako pisati na sve strane, pa i u Hrvatskoj, gdje će se film mjeriti po nekim lokalnim aršinima, onako kako se redovito i mjere filmovi iz Regije, kako se danas pristojno i aseptično naziva Jugoslavija. Ne bih da budem, pa ni fusnota, u tom jalovom i upornom nastojanju da se uvjeri sebe i svoju lokalnu publiku kako svi ti srpski i bosanski filmovi nisu baš nešto, nego ih Europljani vole zbog njihove balkanske egzotike. Ne bih to, s obzirom na pretpostavljenu temu Krugova.
I da stvar bude neugodnija, tog jedinog dana našeg boravka u Beogradu, moramo prvo odslušati konferenciju za štampu ekipe filma Ljudožder vegetarijanac. Redatelj Branko Schmidt kaže: „Ja sam danas sigurno najžešći kritičar hrvatskoga društva.“ Traje to duže od pola sata, a onda dolazi red na ekipu Krugova. Mnogo ih je, dugo će to potrajati. Hvata me strah da ću čuti nešto što ne bi bilo dobro da čujem. Naime, svi prisutni gledali su film na novinarskoj projekciji, pa u skladu s tim i postavljaju pitanja. Nadam se da nitko neće ispričati kraj. Iako vjerujem da, na žalost, dobro znamo kako je sve završilo u životu Srđana Aleksića.
U jednom trenutku govori Nikola Rakočević, glumac koji je naglo uzletio i obilježio nekoliko posljednjih godina srpske kinematografije, dječjeg lica, minimalističke, a moćne ekspresije. Priča o tome da je imao osam godina kada je počeo rat, i da je pisao pisma ocu na ratište. Tako je u svemu sudjelovao, a da ga nitko ništa nije pitao. Mimo svoje volje postao je dio jedne strašne priče, i taj svoj osjećaj pokušao je razriješiti i radom na Krugovima. Govori jednostavno i vrlo pametno, savršeno nepatetično. To je karakteristično za ljude koji su se naši na pozornici u dvorani 2, na ovoj konferenciji za štampu. Od redatelja Srdana Golubovića i scenarista, do svakog od glumaca, ljudi govore kao da će im svaka riječ zauvijek biti upamćena i upisana u karton u nekoj emocionalnoj i duhovnoj kartoteci. I kao da nitko nijednom ne uđe u prvo lice množine, u neki društveni, socijalni ili politički kolektivitet, nitko da Srđana Aleksića pretvori u neku kolektivističku metaforu ili samo da spomene srpsko društvo, koje je, eto, sazrelo za ovakav film… Naravno, sve bi to bila laž, uključujući i ono najgore, da je neko društvo za nešto sazrelo. Jedino što laž ne može nikako biti jest govor iz jednine i iz vlastitog iskustva. Možda su sazreli samo ljudi sa svojim imenima i prezimenima. Tako i osmogodišnji Nikola koji je pisao ocu na ratište…
Prema Sava centru zaputili smo se rano, taksijem s Topličinog venca, već oko šest. Film počinje u sedam, ali valja uvijek biti oprezan s prelaskom preko beogradskih mostova. To je grad podijeljen kao Bejrut, kao Jeruzalem, kao Mostar, ali samo iznenadnom saobraćajnom gužvom. Ali možda je i ta gužva metafora nečega dubljeg, što Beograd dijeli na dva međusobno tuđa dijela, jedan od kojeg bi pobjegao i na kraj svijeta, i drugi koji ti ne da Beograd da napustiš, ni nakon što si u stvarnosti, ili u vlastitoj glavi, pobjegao na kraj svijeta. Znam pametnih i dobrih ljudi, od postolara do pisaca i slikara, koji govore da nakon rata u Beograd više nisu išli, niti kane ići, a pritom zvuče kao netko tko govori o izgubljenom oku. U Beogradu je sve i počelo, preko ovih su mostova 1991. krenuli tenkovi – dobro, ne baš preko Brankovog mosta – i to se ponavlja, dugo i potmulo, kao da se i dvadeset i dvije godine kasnije čuje njihov tutanj. Nešto bi se moralo dogoditi, sam protok vremena nije dovoljan, pa da ljudi koji su ovdje nekada dolazili kao u svoj glavni grad čuju nešto drugo. Tek tada bi, a ne izgradnjom obilaznice, Beograd prestao da bude podijeljeni grad. Razmišljam što bi se to trebalo dogoditi, i zaista mi ništa ne pada na pamet, jer sve je samo filmska, literarna ili privatna maštarija. Zlo je nepopravljivo, jer dobro zbog kojeg netko izgubi glavu drugim ljudima ne znači ništa… Smisao žrtve u antičkoj tragediji i u Svetom pismu, a valjda i u svim svetim početnicama čovječanstva, sadržan je u iskupljenju onih kojima je darovan život. Isus je, kažu, umro i uskrsnuo za sve nas, jednako… Ali da bi bilo tako, moralo bi se vjerovati u to da je zajednici njegova žrtva nešto i značila.
U Sava centru je sve kao na Festu 1986, na kojem sam bio po povratku iz vojske. Velika, prostrana, ambiciozna arhitektura za jednu nestalu državu. Jedna od najmudrijih stvari koju je Ataturk učinio kada je Osmanlije svodio na Turke, bilo je da Ankaru proglasi za glavni grad. Beograd, kao i Beč, ima taj problem što je i danas, svojom arhitekturom i rasporedom prostora, unutarnjom simbolikom i sjećanjem, glavni grad jedne druge države. I zauvijek će ostati tako. Barem dok je Sava centra ili zgrade Saveznog izvršnog vijeća, dok je tih bulevara odveć prostranih za mjerila koja su se u međuvremenu skupila, a svejedno preuskih za sav taj promet. No, koja bi to bila srpska Ankara?
U kino dvoranu se raspoređuje i smiješta skoro četiri tisuće ljudi. Toliko li ih ono može stati? Golema većina, kao ni ja, ne zna što da očekuje. Možda misle da su došli na neku vrstu filmske komemoracije jednome ratnom junaku, kakve su postojale, i još uvijek postoje, u našim kulturnim tradicijama? Možda oni misle da se dolaze pokloniti Srđanu Aleksiću, i da će to biti to? Dio njih sigurno tako misli i osjeća, što je dobro i plemenito. Znam da nisu u pravu, spokojan sam oko toga, zbog Meline Pota Koljević i Srđana Koljevića, oni takvu priču ne bi ispričali u svom scenariju, a Srdan Golubović je, znam, ne bi snimio. Da je riječ o komemoraciji, ne bi ni Nikola Rakočević razmišljao o pismima ocu na ratište.
Mnoge od ovih ljudi oko sebe prepoznajem. Neke znam s televizije i iz novina, druge poznajem osobno, iz Beograda, ali neka lica sad vidim časak pred konačni zaborav. Izranjaju tu iz neke već vrlo daleke, predratne sarajevske i beogradske prošlosti, pa mi se čini da ih više ne bih ni prepoznao da sam ih vidio za nekoliko dana ili mjeseci. Ali tisuće savršeno nepoznatih, pa i nevidljivih posjetitelja premijere, kojima i ne vidim lica, nego samo kapute, ruke koje izviruju iz rukava, noge, večernje toalete, izgledaju onako kako mi je, valjda, izgledala festovska publika prije dvadeset sedam godina. Tada, međutim, nisam dumao o tome tko su ti ljudi, pojedinačno. Sada me zanimaju njihove privatne biografije, to tko je što mislio, gdje je bio i što je radio, u vrijeme kada je Srđan Aleksić, na trebinjskoj pijaci, valjda i najljepšoj pijaci koju sam ikada vidio, mijenjao vlastitu sudbinu za sudbinu Alena Glavovića. Njemu je bilo upisano da umre pred Srđanovim očima – i da mu padne na dušu – a Srđanu je bilo upisano da živi. Koliko bi ljudi iz ove publike tada, u to vrijeme, bilo na Srđanovom mjestu, koliko bi ih bilo na Alenovom mjestu, a koliko bi ih se našlo na mjestu ubojica?
Bilo bi jako loše ako nema ovih trećih među četiri tisuće ljudi u dvorani, iako je jasno da bi velika većina prisutnih samo stajala sa strane i ne bi učinila ništa. Tako je to u Sava centru i u Beogradu, ali i u svakom drugom gradu na svijetu, u Stockholmu, Rimu ili u Najrobiju. Samo što to ne znači ništa, jer Stockholm, Rim i Najrobi nemaju problem koji imamo mi, dok čekamo nekoga tko će iskupiti sve naše grijehe, umiriti savjest i učiniti da vrijeme ponovo poteče, nakon što je zaustavljeno 1991.
Krugovi su film koji se, u ime sjećanja na Srđana Aleksića, bavi vraćanjem dugova, te pitanjima krivnje i osvete. Mladić kojem je 1993. spašen život, onako kako je spašen stvarnome Alenu Glavoviću, reskira sve, pa i svoju obitelj, ženu i dvije kćeri, za drugu ženu i njezino dijete. On ima svoj razlog – velik i neobuhvatljiv – da svoju sudbinu i sudbinu svojih bližnjih zamijeni za sudbine te žene i djeteta. To za njega postaje uvjet ljudskog postojanja. Nije to hrabrost, nije to ni čestitost, jednostavno se drukčije ne može.
Ubojičin sin dolazi ocu ubijenoga, koji svome sinu gradi zavjetnu crkvicu. Dolazi kao najamni radnik, i ne znajući kome ide. Ostaje, nakon što ga čovjek prezrivo odbije, jer smatra da to nije pravedno. Ali onda se događa nešto što je temelj i okosnica ovoga filma, što priču o iskupljenju, ali i priču o očevima i sinovima, uzdigne do samoga smisla antičke tragedije i katarze. Nije dobro spominjati antičku tragediju, ofucana je od stalnoga trošenja i pogrešne upotrebe, ali boljega termina nema. I sve je, najednom, tako lokalno i tako direktno, do kraja ispričano, a svejedno sa svih strana zaštićeno od svake političke ili kolektivističke konotacije. Srdan je, pričajući Melininu i Srđanovu priču, uspio – na nevjerojatan i nedohvatljiv način – pred sebe izvesti svakoga prisutnog kao čovjeka sa svojom sudbinom, a ne svejedno koju grupu i publiku.
U beogradskoj bolnici, prijatelj ubijenoga, slavni kirurg, ima pred sobom jednog od ubojica. Jedini ga on može operirati, jedini mu on može darovati ili oduzeti život. Ono što od pacijenta traži samo je kajanje, grižnja savjesti, neka emocija. Pacijent mu odgovara cinizmom kolektiva, cinizmom naših naroda i narodnosti i njihovih nacionalnih politika, odgovara mu srpskim cinizmom, tako što mu kaže da je sve to bila jedna velika slučajnost, u koju se ubijeni umiješao kao neka budala.
I onda, je li i Srđan Aleksić bio samo budala? Otac u filmu pita se kakvoga smisla ima u žrtvi njegova sina, ako to krajnje ljudsko dobro drugima, zapravo, ne znači ništa. Ne, ne misli on na mladića kojega je njegov sin štitio, on je dobar i ispravan čovjek, nego misli na ljude među kojima živi, možda na Srbe, a možda i na sve druge koji su sa Srbima kao braća dijelili sve svoje ratove. Kakvoga smisla ima žrtva Isusa Krista za sve ljude, ako se tih ljudi njegova žrtva naprosto ne tiče? Ili ako je nisu u stanju metaforizirati i prepoznati u malim i velikim žrtvama drugih ljudi.
Primjer Srđana Aleksića je velik i svijetao. Ali on, to je sasvim sigurno, nije jedini, niti je jedinstven u ratovima devedesetih. Bilo je takvih, koji su se žrtvovali za drugoga, i kod Srba, i kod Hrvata, i kod Bošnjaka. Kod Srba, vjerojatno, i najviše, jer su oni u tom ratu bili najbrojniji, ali dugo i najagresivniji. Ne mislim samo na one koji su, kao Srđan, dali život za drugoga, nego i na sve koji su dali manje od života, ili koji su, barem, bili spremni živjeti pod prezirom većine u vlastitome narodu. Ali o takvima se ne govori, takvi su zatajeni i ne postoje, zato što nitko ne zna što bi s njima i s onim što su učinili. Njihova žrtva većincima nije potrebna, ne muči ih savjest, nemaju potrebe za iskupljenjem, misle o njima kao o budalama koje su remetile logiku jugoslavenskoga rata kao jednoga velikog nesretnog slučaja, jedne kolektivne prometne nesreće, u kojoj je u hipu izginulo preko sto tisuća ljudi. Srđan Aleksić nije zatajen i skrajnut samo iz jednoga razloga: njegov otac Rade Aleksić, kojemu će, prisutnom, četiri tisuće ljudi u Sava centru, pljeskati dugo, zidao je, sam za sebe, iz tuge i iz potrebe da se u sinovljevoj moralnoj odluci pronađe razlog za dalji život, tu uspomenu na Srđana, koja će zatim prerasti u nešto drugo. Ali ne u srpski mit, u orden koji će ocu uručiti predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Ali ni u građanski i pacifistički mit, u ulice koje su u više gradova prozvane imenom Srđana Aleksića. Zahvaljujući uspomeni Radeta Aleksića, zidanoj poput spomen crkvice na vrhu brda, nastao je ovaj film o katarzi i o iskupljenju.
Krugovi neće ujediniti Beograd, niti će Srbiju učiniti boljom zemljom. Bolji neće postati ni ljudi koji su, okamenjeni i potreseni, izlazili s premijere. Neće se ništa promijeniti ni nakon skorašnje trebinjske premijere, ni nakon što film na ljeto i s jeseni prođe Sarajevom, Pulom i Zagrebom. Ne bi se promijenilo ni kada bi, nekim čudom, svih dvadeset i četiri milijuna ljudi (ima li nas već toliko?), bivših Jugoslavena, danas Regionalaca, vidjelo Krugove. Znamo kakvi su u svakome čovjeku obrambeni mehanizmi pred Zlom, kako se prežive i ratovi, i ratne strahote, i koncentracijski logori, svi ti naši jasenovci, jadovna i dretelji, sve te naše manjače, omarske i trnopolja, ali su uvijek veći i snažniji obrambeni mehanizmi pred Dobrom, pred onim Dobrom koje bi nas moglo uputiti na to da budemo skrušeni i odgovorni, ili, kao što je u svojoj proročanskoj pjesmi napisao Milan Milišić: „Da ne budemo više jedni, nego drugi. Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje.“ I tako, braneći se od toga da ne budemo jedni, nego da budemo drugi, dobriji i odgovorniji prema svojim osobnim ljudskim sudbinama, lako ćemo odbiti da shvatimo ono što se događa u jednome filmu.
Međutim, Krugovi su važni zbog nečega drugog: osim što su svojim autorima i protagonistima poslužili kao neka nevjerojatna autoterapija – to je ono o čemu tako tačno i dobro govori Nikola Rakočević – osim što su oni, stvorivši odličan film i uozbiljivši priču do sudbine i tragedije, učinili nešto važno za Srđana Aleksića, ali i za sva naša društva i naše kulture, čovjeku su pružili jedno maleno i čvrsto uporište u ovome balkanskom i jugoslavenskom svemiru, nešto na što će se osloniti kada mu se učini da je nigdje čim je tu gdje jest, i da se ovdje nikome ništa ne da ni objasniti, ni ispričati. Takva nas uporišta smještaju unutar neke kulture i njezinog jezika, i čine ona naša bolja i plemenitija pripadanja i pripadnosti. Napokon, osim Alena Glavovića i njegova života, na ovome svijetu postoji barem još jedan siguran razlog i potvrda da je žrtva Srđana Aleksića imala smisla. A s njom i žrtve svih zaboravljenih, neznanih junaka, čija je moralna odluka promašila i ovaj rat, i njihove sunarodnike, ali je pogodila smisao ljudske civilizacije, smisao Boga, prisutnoga ili neprisutnog.
Prošli smo, na izlazu iz Sava centra, nekoliko koraka od Radeta Aleksića. Nisam mu prišao, zašto da nepoznat i nepozvan uznemiravam čovjeka, kada, zapravo, i ne znam što bih mu rekao. Taksi je brzo stigao, taksist je bio tih, nije progovarao, nego nas je puštao da govorimo o filmu. A mi smo pričali samo o glumcima, o nevjerojatnom Aleksandru Berčeku – Bože, što li je njemu bilo u glavi dok je snimao film i slušao priču o Srđanu Aleksiću?, pričali smo o Nikoli Rakočeviću, koji je na svojim leđima i na svom licu iznio najteži teret priče, o Leonu Lučevu i Hristini Popović, i Vuku Kostiću, u malenoj i rizičnoj ulozi junaka, o Nebojši Glogovcu i o čudovišnom Borisu Isakoviću, o sjajnom danskom Sandžakliji Dejanu Čukiću, o svemu smo mi pričali, samo da pred taksistom ne pričamo o temi Krugova.
Sutra je nedjelja, i vraćamo se u Zagreb, Autoputem bratstva i jedinstva. U Beogradu je toplo i sparno, i tako će biti sve do Jasenovca. Baš od tog mjesta, kao da smo u nekoj filmskoj scenografiji, sve su livade zasnježene, magla je i hladnoća. Ni u tome nema simbolike, samo meteorologija, geografija, povijest. Rasuti život, koji se ponekad tako moćno sabere u film.
*Tekst je prvobitno objavljen pod naslovom „Život i smrt Srđana Aleksića“ u beogradskom nedeljniku „Vreme“ 28. februara 2012. prenosimo ga uz dozvolu autora sa njegovog sajta.
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
