19
Uz dozvolu autora i izdavačke kuće Laguna prenosimo odlomak iz nove knjige Vladike Grigorija "Nebeska dvorišta", koja će biti objavljena 17. juna.
Seobe
Prije stotinu i više godina predak nâs Malesevaca a potom i Durića morao je donijeti odluku poput one koju je tada trebalo ja da donesem, stojeći na putu koji je vodio ili dolje ili gore. Priča o tom sudbinskom trenutku u našoj se porodici prenosila s koljena na koljeno. Svaki bi je pripovjedač ispričao na drugačiji način, kiteći je strašnim i lijepim detaljima iz svog svijeta i mašte, ali glavni su događaji uvijek bili isti. Od najranijeg djetinjstva slušao sam je ne trepćući, upijajući je, a onda se nastanila u meni više kao nekakav niz živih i neobično snažnih slika nego li kao pripovijest. Ne znam ko je od mojih starih autor pojedinačnih slika, siguran sam da ih je više, no u meni se već odavno taj niz stopio u jedinstven mozaik naše porodične sage. Taj mi je mozaik pukao pred očima u svoj svojoj cjelovitosti kad mi je iznebuha riječ krv počela odzvanjati u uhu i mislima. Ono što ja zapravo želim jeste da se izbavim od krvi – razbistrilo mi se.
Poželio sam nešto umjesto krvi, poželio sam možebiti ono što naša liturgijska tradicija svjedoči govoreći o savršenstvu beskrvne žrtve. Znao sam već tada da je to dug put neizvjesnog ishoda, a da bih zakoračio njime morao sam prvo u lice pogledati baš toj krvi. Ali vratimo se djelićima mog mozaika…
Uz ivicu riječnog korita nazire se silueta visokog muškarca povijenih ramena. Glava mu je nadnesena nad nabujalu Trebišnjicu kao da u njenoj neprozirnoj vodi pokušava da nađe dragulj koji je maločas izgubio. Prebira po jednoj te istoj misli, preispituje je sa svih strana – danas mora presjeći. Ili će se suprostaviti ili pristati na poniženje. Svitalo je. Skamenjenog tijela, osjeća još samo jutarnju rosu pod prozeblim bosim stopalima. Misli ne prestaju da se roje: ako uzvratimo, izginućemo, ako se pokorimo, žig sramote vječno će ostati na našem imenu. Mozak mu vri, shvaća da ako se nastavi boriti s mislima i sa samim sobom, poludjeće. Spas pronađe u đedovim riječima koje dopriješe do njega iz nekih dubina, iz njega samoga ili možda iz ljutite rijeke kojoj su dojadili ljudi na njenim obalama, neodlučni i zatvorenih očiju pred neumitnim: od onog što je suđeno ne može se pobjeći. Polako se okreće, ostavlja za sobom vodu da teče svojim vjekovima jednakim tokom i kreće ka svom imanju.
To su veče on i sva muška čeljad iz kuće, prerušeni u odjeću svojih žena, pobili Turke koji su došli kako bi kod njih zanoćili. Znali su da nakon toga nemaju kud, pokupili su ono najnužnije i krenuli u zbjeg.
Kada su dovoljno odmakli od kuća, zaustavili su se i, prije nego što su se razdvojili, zakleli, a zakletvu zapečatili svojom krvlju: da će se oni i njihovi potomci, kad god im život ukrsti puteve, pomagati i čuvati jedni druge. Pojedini su pripovjedači epski dodavali kako su se svi napili te junačke krvi, ali u novije, modernije vrijeme taj detalj iz priče se ipak izostavljao. Potom su se razišli na sve četiri strane svijeta. Jedni su otišli u Crnu Goru, drugi prema Tuzli, a neki opet u Dalmaciju. Samo je jedna snaha, Dura, ona čiji je muž jedini nastradao u okršaju s Turcima, krenula put Sarajeva.
Tamo joj je, u Alipašinom polju, bila udata sestra. Pod srcem je nosila dijete koje će roditi kod sestre i nadjenuti mu ime Ilija. Kakav je bio njen hod po mukama, samo ona zna. Ipak je nekako uspjela sa Ilijom da stigne do Planinice, i tu se nastanila, ispod Peruna, gdje je već živjela nekolicina Srba pridošlih iz okoline Nikšića. Pričalo se da su u toj planini prije njih boravili Petrovići koji su došli iz okoline Kolašina, gdje postoji mjesto istog imena, Planinica. A prije svih njih ovdje su, po predanju, živjeli Grci, koje je pomorila kuga.
Sličnih legendi o Grcima ima po čitavoj Bosni i Hercegovini. Izvjesno je, kažu poznavaoci, kako bi se njihova brojnost mogla objasniti raširenošću „grčke vjere“, odnosno pravoslavlja. Brojni stećci se tako nazivaju „grčka groblja“. Ponegde je pouzdano utvrđeno da je pokojnik koji počiva pod stećkom bio pravoslavne vjere, ali, čak i kad to nije slučaj, mora se imati na umu da je Crkva bosanska, kakav god da je bio njen kanonski status, koristila istočni, to jest grčki obred, o čemu svjedoče gotovo sve do danas sačuvane bogoslužbene knjige koje se za nju vezuju (do modernih vremena čuvane, treba i to pomenuti, najčešće u pravoslavnim crkvama). Takođe, teološki pisci čija su se djela čitala u srednjovjekovnoj Bosni, zemlji čiji je zaštitnik bio grčki svetitelj Grigorije Čudotvorac iz Kapadokije, bili su gotovo isključivo istočne, odnosno grčke provenijencije.
Kada je othranila sina, Dura se udade po drugi put, i to za jednog bogatog trgovca iz Visokog. Vjerovatno kako bi Iliji mogla da kupi zemlju i tako mu omogući koliko-toliko sigurnu budućnost. Ilija se dva puta ženio i s dvije žene mnogi rod izrodio. Nije poživio dovoljno dugo da spokojno gleda kako se razvijaju grane porodičnog stabla koje je u Planinici zasadio, ali je opravdao žrtvu i hrabrost svoje majke. Svi potomci ove, kako se pripovijedalo, krupne žene iz Hercegovine, imali su karakteristične svjetle oči. Po plavozelenom pogledu razaznavali bi se čak i kad bi se razrodili.
Bonus video: Srpski stubovi kulture koji su pod zaštitom Uneska
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare