0
Darko Cvijetić, autor romana "Šindlerov lift", ostao je zapanjen kada su mu, baš u ovo doba pandemije, pokucali na vrata stana u Prijedoru i dostavili mu hrpu papira na nemačkom jeziku: najavu tužbe švajcarske firme Šindler, proizvođača liftova. Pisac se tako, zbog metafore, našao usred kafkijanskog zapleta.
Veliki pesnik Blez Sandrar morao je da promeni naziv zbirke „Kodak“ nakon što ga je tužila istoimena kompanija. On i njegov izdavač pokušavali su pred sudom da dokažu da nijedna od 63 poetske vinjete, nastale delom tokom putovanja po Americi, „onako kako putnici snimaju fotografije“, ne može da naruši ugled jake američke kompanije, a da je zaštitni znak, zapravo, upotrebljen kao opšteprihvaćeni sinonim za fotoaparat. Nije vredelo. Zbirka je danas poznata po njenom podnaslovu: „Dokumentarni filmovi“. Do sada se to smatralo presedanom u istoriji književnosti.
Da se istorija ponavlja (kao farsa), pokazalo se stotinak godina nakon nastanka stihova za „Kodak“. Advokati kompanije „Šindler“ iz Švajcarske, zemlje u kojoj je Sandrar rođen, zapretili su tužbom piscu i reditelju Darku Cvijetiću iz Prijedora zbog naslova njegove jedanaeste knjige, a prvog romana.
– Roman „Schindlerov lift“ je fikcijska proza o jednom soliteru u Prijedoru, koja se prepliće s faktima iz povijesti te zgrade od njezina useljavanja 1974. pa do, recimo, danas. Povijest solitera je zapravo mikropovijest Jugoslavije i njezinog sunovrata u krvavim ratovima devedesetih. Roman čine kratke sličice o životima i stradanjima stanara, a okosnicu čini priča o šestogodišnjoj djevojčici koja je početkom rata poginula u liftu. Pisan je kratkim i vrlo suzdržanim rečenicama koje se omeđene poetskim skokovima – predstavlja ukratko svoju knjigu Darko Cvijetić čitaocima portala Nova.rs.
Kafkijanska atmosfera sa hrpom papira i bešumnim pretnjama poprimila je i elemente apsurda dostojne Joneska jer se čini sasvim mogućim da advokati švajcarske kompanije pre pisanja tužbe roman – nisu ni pročitali.
– Roman oni nisu mogli vidjeti na njemačkom, jer on upravo ovih dana treba da se tiska u Njemačkoj. Mogli su, dakle, samo pročitati moj intervju u „Špiglu“, od januara ove godine, te su iz njega mogli povući posve proizvoljne zaključke. Ili su roman pročitali na našem jeziku. I opet, posve pogrešno učitali ono što su htjeli – kaže Cvijetić.
I izdavač u Srbiji (Književna radionica Rašić, 2019) zadržao je na koricama, poput svojih kolega u BiH i Hrvatskoj, etimološki pisan naslov „Schindlerov lift“. Zastupnici švajcarske kompanije nisu se, međutim, zadržali samo na čitanju naslova.
– Vjerujte da mi nije bilo nimalo ugodno dobiti na vrata gomilu prijetećeg papira na njemačkom, poslatog iz Ciriha. Bio sam potpuno zatečen – priča pisac.
A šta se navodi u toj hrpi papira, šta je tačno zasmetalo kompaniji „Šindler“?
– Švicarski proizvođač liftova našao se povrijeđenog ugleda jer sam u metaforičkoj igri lift u tom soliteru nazvao „marke Schindler“, te je tako, po toj logici – lift njihove proizvodnje ubio curicu. Kako su rekli, njihov lift nije povezan ni sa Holokaustom, niti sa bosanskim ratom (?!). Lift u tom soliteru nije, dakako, marke Schindler, i moja se metafora prvenstveno odnosila na Oskara Šindlera i Spilbergov film – „Šindlerova lista“! S obzirom na to da je soliter svjedok ubijanja, itekako je nedostajao jedan Oskar Šindler da pokuša spasiti susjede „pogrešnog“ imena. Na drugoj strani, curica je poginula u liftu, marke DAKA, jer nije bilo struje danima (bio je rat) i spletom nesretnih okolnosti igrala se u liftu u trenu kada je napon došao. Njezina smrt nema veze s liftovima kao takvim – izričit je Cvijetić.
Roman je u Hrvatskoj dobio i nagradu Fric (nazvanu tako po nadimku Miroslava Krleže), koja se dodeljuje, naglašava pisac, za fikcijsku prozu. To što je u pitanju fikcija za švajcarsku firmu nije bilo od značaja.
– Moje mišljenje je da su oni reagirali posve impulsivno, odnosno neka njihova služba koja se bavi marketingom. Prosto je nevjerojatan pokušaj obračuna s metaforom. Zapravo su ušli u područje koje je za kapitalističko poimanje svijeta jasno, no potpuno promašeno sa svake druge strane. Dakako da lift nije fizičko lice i da lift nije ubojica, čije god da je proizvodnje. Švicarska firma bi bila u pravu da ovo nije roman, nego stručna literatura, u kojoj ja, ili bilo tko drugi, objašnjava „tehničke“ nedostatke tog i tog lifta. Ovako, zapravo, ulaze u prostor umjetničke slobode. Nije zabranjeno pominjati niti Coca-Colu, niti Mercedes, pa ni reći da je u kavanskoj tuči, recimo, netko udario nekog bocom koka-kole… No, recimo da su stekli pogrešan dojam – objašnjava, uz ponešto eufemizama, autor romana.
Ali ni nemački izdavač nije sedeo skrštenih ruku. Dogovorili su se sa autorom da se ne diže buka u javnosti dok se cela stvar ne rasplete ili ne dođe do sudskog spora. Cvijetić je o svemu napisao i tekst koji je na svom sajtu preneo pisac Miljenko Jergović i to je, uz razgovor za naš portal, za sada sve.
– Moj izdavač postupio je vrlo hrabro i vrlo ljudski, i zahvalan sam mu na tome! Stali su u moju zaštitu i angažirali odvjetnike koji su zastupali i njih i mene. Odgovorili su vrlo opširno na njihovu najavu tužbe, i čini se, prilično im jasno predstavili kako stvari stoje. U međuvremenu, švicarska firma se oglasila na odgovor njemačkih odvjetnika i predložila kompromisnu nagodbu koja uključuje nekoliko rečenica na početku romana koja bi otklanjala poveznicu s njihovom firmom. Taj tekst usaglašavaju odvjetnici i vjerojatno će biti obavezan u svim budućim izdanjima, a ona se već naziru – na francuskom, holandskom, slovenačkom, italijanskom… Ni ja ga još nisam vidio. U svakom slučaju, čak i taj prolog prije Prologa, zapravo će nehotice biti odličan integralni dio romana! – ocenjuje Cvijetić.
Čekajući epilog, ni autor „Šindlerovog lifta“, uprkos pandemiji i izolaciji, ne sedi skrštenih ruku. Govori se i o ekranizaciji romana, njegova zbirka pesama „Ježene kožice“ (Zenica, 2017) našla se u izboru za nagradu Evropski pesnik slobode, čije je finale ove godine u Poljskoj, a i novi roman samo što nije.
– Ha, čujte, ja sam u izolaciji sav život. Pisanje je izolacijska i samotna muka. Drugo, ja živim u zemlji permanentnog vanrednog stanja i policijskih satova. Ali, svakako, pišem pojačanim tempom i čitam sve što sam godinama propuštao. Novi roman „Što na podu spavaš“ treba da se pojavi za nekih deset ili petnaest dana… Možda je on drugo plućno krilo „Schindlerovog lifta“, ali se bar nadam da naslov nikome neće biti problematičan – zaključuje Cvijetić.
***
Pratite nas i na društvenim mrežama: