Piše Mira Furlan: Zid mama

Mame su izašle na ulice Portlanda. Stoje u žutim majicama, isprepletenih ruku, dok na njih federalna vojska pušta suzavac i ispaljuje plastične metke (koji, kako smo naučili nedavno, ozbiljno ranjavaju).

Jedna drži transparent na kojemu su riječi njene 13-godišnje kćerke: „Molim policajce da budu nježniji“. Na drugom transparentu piše: „Mi smo razočarane“. (Navodno je to najubojitija rečenica koju jedna mama može izgovoriti. Eh, da sam to barem prije znala!) Na snimci gledam kako suzavac polako plazi prema Zidu mama dok one viču: „Ne pucaj u svoju mamu“. Mame su pod maskama, mnoge imaju na glavi biciklističke šljemove, posuđene najvjerojatnije od vlastite djece. Policajci navaljuju i rastjeruju mame svojim pendrecima. Mame ječe od boli. Ali ne odlaze. Pridružuje im se grupa tata sa aparatima za otpuhivanje (srp.: oduvavanje???) lišća, inače obaveznog alata svih kalifornijskih vrtlara. Slijedeci dan se i federalna vojska pojavljuje sa vlastitim aparatima za otpuhivanje lišća. I tako u Portlandu službeno započinju „otpuhivački“ ratovi. Ili, srp., oduvavački ratovi. Hoće li ih tako zabilježiti povijest?

Organizacija „Zid mama“ (sa dugosilaznim akcentom na prvom „a“ i dužinom na drugom!) ovih se dana proširuje na mnoge druge gradove u Americi, od New Yorka do Washingtona DC, od Chicaga do Philadelphije. To je reakcija na akcije koje je Trump najavio pred neki dan: federalna policija će biti poslana, pod ratnim naoružanjem, u sve gradove koje predvode Demokrati, od Los Angelesa i San Francisca, do Chicaga. Trump je nazvao liberalni Portland „gorim od Afganistana“.

Jedna od organizatorica „Zida mama“ kaže da se osjetila prozvanom i pozvanom dok je slušala kako veliki, odrasli, jaki Crni čovjek, George Floyd, zaziva svoju mamu sekundu prije smrti, dok mu bijeli policajac čizmom gnječi vrat. „Kad si mama, osjećas iskonsku potrebu da zaštitiš dijete, ne samo svoje dijete, nego svu djecu“, kaze Jennie Vinson, organizatorica pokreta. „Kad sam vidjela odraslog čovjeka kako zove svoju mamu, bio je to transformacijski trenutak za mnoge od nas. Zapitale smo se: imamo li ikakav izbor osim da izađemo na ulicu?”

„Bila je to velika unutrasnja borba između straha (od pandemije i od policajaca) i želje da se učini prava stvar za svoju djecu“, kaze Angie Noriega, mama dvoje djece. „Želim biti uzor svojoj djeci, želim da moja djeca budu ponosna na mene. Ali želim se i vratiti kući živa i zdrava“, dodaje dok joj glas puca od emocije. Priča kako ju je njena sedmogodisnja kćerka u suzama molila da ne ide na proteste. „Ali ponekad treba biti hrabar i učiniti i ono čega nas je strah“, kaže Angie. (Washington Post, 25. 7.)

A onda vidim video iz Portlanda: mame stoje pred zgradom policije i pjevaju „Ruke gore – ne pucaj“ (rečenica je postala slavna nakon demonstracija u Fergusonu prije nekoliko godina) kao uspavanku i eto i mene kako se borim sa suzama.

Odmah se – naravno – postavilo pitanje: žasto su bijele mame postale instant senzacija kad su crne mame one koje godinama gube sinove? Uvijek isto pitanje: tko priča priču? Čija je priča? Tko ima pravo na priču? Imaju li bijele mame uopće pravo na protest protiv policijske brutalnosti kad ih se ona ne tiče na isti način kao što se tiče crnih mama?

Moje je pitanje iz upravo suprotnog ugla: kako da nas se ne tiče sve, SVE što se događa bilo kome? Otkuda nam pravo da nas se NE tiče?

Ali ja sam i ovdje u manjini. Znamo sve o tome, to smo barem naučili: tiču nas se uvijek samo „naše“ žrtve; za druge nemamo nikakvog suosjećanja. Od rata u ex-Jugoslaviji pa do Amerike danas, uvijek je isto. Čovjeku dođe da vrišti: kako ne razumijete da nikada, nigdje, ništa nećemo promijeniti ukoliko se ne ujedinimo, upravo takvi, različiti? Kako je moguće da to do sada već nije kristalno jasno svakome?

Ali nije. A izgleda da i neće biti. Jedino što nam je dopušteno je da sjedimo u svojim malim torovima i zastupamo svoje male pojedinačne interese. I da, skromni i pomireni, zahvalno primimo svaku jadnu koncesiju u vidu posebnih prava i privilegija za svoju, pažljivo omeđenu, grupicu. I da se konačno pomirimo s time da će Trump i trampčići zauvijek ostati predsjednici svih zemalja svijeta.

I kad smo se već ponizno sklupčali ispod svojih pokrivača, sklopili umorne oči i odustali i od borbe i od svijeta, ugledamo neobjašnjiv prizor: potpuno gola zena, doduše sa maskom na licu, pojavljuje se jednog jutra, maglovitog što od prirodne magle što od suzavca, pred maskiranim i teško naoružanim kordonom policajaca. Mirno i fokusirano, ona prelazi iz jedne u drugu joga pozu, usred opće gungule, usred suzavca, usred mitraljeza i pendreka, usred pušaka i metaka. Mediji odmah nalaze ime ženi: Gola Atena. (Atena je rimska božica rata – ali i mudrosti.) Portlandska Gola Atena sebe nudi kao simbol suprotan Trumpovoj, do zuba naoružanoj vojsci: ona je fragilna, nezaštićena, ranjiva i – slobodna. Slobodna zato jer se ne boji. Naoružani policajci su ti koji se boje, zato im i treba teško naoružanje. I upravo tako i bude: kako se „Atena“ pojavi, tako policajci uzmiču, preneraženi, poniženi. Potučeni.

Portlandska Atena je svojim jednostavnim, briljantnim performansom pokazala sav idiotizam, svu glupost i svo zlo na drugoj strani.

Hoće li to biti dovoljno?