Piše Mira Furlan: Kako je preživeo Fauči

Iz Amerike se čini kao da je kraj svijeta. Ali u telefonskom razgovoru sa prijateljem iz Beograda saznajem da je pandemija gotova i da je sad sve normalno: svi kafići prepuni, svi barovi dupke puni do ranih jutarnjih sati, svi restorani otvoreni. Pa čekaj, kako sad to? Nisu li do pred koji dan hvatali neposlušne šetače po ulicama?

U telefonskom razgovoru s prijateljem iz Rijeke saznajem da se otvaraju kazališta, doduše sa propisanom socijalnom distancom. Već su otvoreni restorani. Sve je spremno za turiste. Koji će doći ili neće. Ne znamo.

Poznata beogradska virologinja kaže da je virus oslabio i da je pandemiji kraj.
U Los Anđelesu svaki dan ima oko 100 novih zaraza. U Njujorku je pakao.

Bombardirani smo svaki dan gomilom sasvim suprotnih vijesti. Osobito mi podijeljeni između kontinenata. Kome vjerovati? Na temelju čega vjerovati? Ovdje, u Americi, novi heroj je dr Entoni Fauči koji, začudo, i dalje obavlja funkciju direktora Nacionalnog instituta za alergije i infektivne bolesti, usprskos stalnim Trampovim negodovanjima i prijetnjama. Nevjerojatno je da je Fauči preživio u političkoj klimi u kojoj svatko tko se na bilo koji način usprotivi predsjedniku netragom nestaje istoga časa, baš kao da smo pod Visarionovičem.

Fauči je naučio posao služeći na istoj funkciji niz predsjednika, od Regana, preko dva Buša i (samo jednog) Klintona, preko Obame pa sve do Trampa. “Kako ste to postigli?” pita ga novinar „Njujorkera“ u nedavnom profilu. “Jedna stvar mi je od početka bila jasna a to je da je moja funkcija potpuno apolitična”, odgovara Fauči.

Faučijeva ekspertiza je, naravno, impresivna. Ali autoricu ovog teksta više impresionira njegov briljantni ples oko kurentnog predsjednika čije riječi ni jedan drugi “normalni” čovjek ne bi mogao slušati a da ne “iskoči iz vlastite kože”, da ne pobjesni, da ne zavrišti iz petnih žila, da ne počne udarati glavom o zid.
Ali ne, Fauči niti da trepne. Sa smiješkom, blago i mirno, on svaki put pristojno sasluša Trampove nebuloze i onda kaže nešto sasvim suprotno. Kad se neki dan nije pojavio na dnevnom brifingu, populacija se zabrinula: gdje je Fauči? Je li već smijenjen? Hoće li se i njemu zatrti trag, kao i svima onima prije njega? Istoga časa krenula je internetska akcija protiv otpuštanja Faučija (#dont’firefauci) da bi u subotu Tramp retvitovao suprotni tvit (#firefauci) i odmah izazvao histeriju kod stanovništva: Hoćemo li ostati bez jedinog glasa razuma? Tko će nam reći istinu? Jesmo li u tom slučaju potpuno prepušteni nemilosti predsjednika?

Time se, dakle, zabavljamo dok sjedimo po kućama u samoizolaciji.

A u vanjskom svijetu u ovoj zemlji mali biznisi se zatvaraju, ljudi počinju gubiti kuće i završavaju na ulici, restorani propadaju, ljudi se i dalje razbolijevaju. U vanjskom svijetu je momentalno oko 40 miliona nezaposlenih.
Prijatelj iz Hrvatske mi kaže: “Dođi na more, ovo ljeto će biti najljepše.”
Hm…
Tko išta zna? Gospođa virologinja? Entoni Fauči? Kineski stručnjaci koji najavljuju novi, jos strašniji val epidemije?
Tramp kaže da će visoke temperature ovoga ljeta uništiti virus. Fauči odgovara rečenicom iz klasičnog vesterna: “Not so fast.” Ne tako brzo.
Nemamo pojma. Ne znamo ništa.
Tko je rekao da je u neznanju spas?