Piše Mira Furlan: Beograd

Smislila sam da ovaj put pišem o svojim mačkama. Neću pisati o mačkama. Pisat ću o hrabrosti novinarke koja izvještava s protesta pred Skupštinom.

Dopisujem se sa svojom prijateljicom u Beogradu. Što se zbiva, pitam ja. “Žene su čudo”, piše mi ona. “Jelena Zorić je heroj. Prvi dan demonstracija niko nije izveštavao, a onda su se pojavile tri novinarke. Gutaju suzavac, kašlju, plaču, ali ne prestaju da rade. Carice!”

Boje li se žene manje od muškaraca? Za vrijeme rata sam se divila hrabrosti hrvatske novinarke Heni Erceg koja je izvještavala s ratišta dok su joj metci doslovno letjeli pored glave. Danas se divim Jeleni Zorić koja izvještava s jednog drugog ratišta, dok policija (koja bi upravo nju, novinarku, trebala štititi) na nju pušta suzavac i tuče je pendrekom.

I opet ista situacija kao i u Americi: policija kojoj je jedina svrha postojanja da čuva i stiti svoje građane, kreće u ništa manje nego ozbiljna “ratna dejstva” protiv tih istih građana. Tramp demonstrante zove “liberalnim fašistima” koji navodno žele Ameriku pretvoriti u zastrašujuću komunističku zemlju po uzoru na Sjevernu Koreju. Ne zaslužuju li, prema tome, da ih se tretira kao ratne neprijatelje?

Uvijek iste optužbe s desničarskog vrha. Uvijek ista zamjena teza. Uvijek isto nabacivanje uvredama. Uvijek ista arogancija vlasti. Uvijek isti prezir prema građanima kojima vlast navodno služi. Uvijek isto. Svuda.
Nepodnošljivo.
Nesnosno.
Neizdrživo.

Mislim na čovjeka koji se zvao Igor Vuk Torbica. Nisam ga poznavala. Nikada ga nisam srela. Ništa o njemu ne znam. Osim da je radio odlične predstave i da su ga glumci voljeli. (To mi je dosta da ga retroaktivno volim.) Je li nam svima želio poslati poruku? O tome da nema smisla? Da je svaka borba uzaludna? Da je svaki napor besmislen? Da nema nade? Da je sve izgubljeno? Da su gadovi pobijedili? Svuda i zauvijek?

Gledam slike iz Beograda: mladi ljudi pod maskama, u bijelim majicama, uporno sjede ispred Skupštine, sa svojom djecom, sa svojim psima. (Mačke su – pametno – ostale kod kuće.) I želim vjerovati da ipak ima nade. Da je možda smisao upravo u borbi. Da drugog smisla zapravo i nema.

A hoće li borba donijeti” rezultate”? Što će na kraju biti, kako će se “posložiti kockice”, hoće li naše akcije “uspjeti”? U politici, baš kao i u životu, to je ionako izvan naše ljudske domene. Samo glupi i arogantni vjeruju da mogu oblikovati stvarnost po svojoj volji. Za njih nek posluži jedna, meni draga, rečenica iz srpskog arsenala narodnih mudrosti: Daleko im lepa kuća!

A žene? Ja zaista duboko vjerujem da ce “budućnost biti ženska.” Nema druge. I vjerujem da će i muškarcima u takvom svijetu biti bolje. Neće biti maltretirani zahtjevima za pokazivanjem i dokazivanjem vlastite moći, vlastite snage, vlastitog autoriteta. Moći će se odmoriti od pritiska da budu “vođe” i da upregnu u svoje uzde one slabije i ranjivije, ne bi li pokazali koliko su moćni i jaki. I, da pojasnim, ne mislim da su ‘žene” u bilo kom smislu “bolje” od “muškaraca”. Ne radi se o spolu. Jer on ionako ništa ne znači. (Zato navodnici.) Radi se o stavu prema svijetu. Radi se o tome da se naprosto moramo bitno promijeniti, mi ljudi, ukoliko želimo preživjeti kao ljudska rasa. Umjesto stalnih igara na moć i na snagu, trebat će izmisliti nešto sasvim drugačije. “Suradnja umjesto takmičenja”, slogan je neke druge Amerike koja za sada postoji samo u mašti.

Tako i neka druga Srbija sjedi pred Skupštinom, u bijelim majicama, sa svojim bebama i svojim psićima, i tako pokazuje neki novi smjer. Neku novu zemlju koja je možda moguća.

Uostalom, dopušteno nam je da maštamo. To nam nitko ne moze zabraniti. Ni Tramp ni svi trumpčići koji niču kao otrovne gljive svuda po svijetu. A mašta ponekad, vrlo rijetko doduše, na kraju ipak postane stvarnost. Barem za trenutak. Trenutak koji nam otvori prozor u neki drugi svijet. I tako nam da snage da izdržimo ovaj u kojem živimo.

Jer – gle čuda – nas drugih i drugačijih još uvijek ima. Možda su nas ušutkali ili otjerali ili usmrtili. Možda nas tuku pendrecima i na nas puštaju suzavac. Možda nas sve na kraju pobije covid.
Ali, barem za sada, još smo tu.
Za inat.