Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Dve nedelje prođoše, a vladika valjevski, gospodin Isihije se ne oglasi. Ćuti Miroslav Rogić, kako mu je svetovno ime, iako je više hiljada Valjevaca 22. jula ispred Hrama vaskrsenja Hristovog želelo da čuje je li preosvećeni na strani litijuma ili na strani naroda. No i neodgovor je odgovor.

Na zvaničnom sajtu Valjevske eparhije čak nema ni vesti da su hiljade građana bile pomenutog dana u porti najveće valjevske crkve. To kao da nije važno ili o tome ne sme da ostane trag.

Bespomoćni narod koji je ustao protiv litijuma i „Rio Tinta“ nije slučajno „svratio“ među sveštenstvo. Kad je teško, gde ćeš nego tamo gde su se Srbi sabirali uvek kad je opstanak ugrožen, pred Crkvu. Jednostavno, narodu treba institucija koja bi podržala i artikulisala tu volju.

A institucija gotovo da i nema, univerzitet je, čast izuzecima, ućutkan, Akademija nauka daje znake života, ali je nedovoljna, a na Vojsku se sa ovakvim „vrhovnim komandantom“ ne može računati. I narod se još jedino uzda u Crkvu.

A Crkva kao da ne čuje dozivanje svoga stada. Planirani rudnici, pre svih onaj u Gornjim Nedeljicama, zatrovaće nam vodu, vazduh i zemlju, obesmisliti pravo na život, dovesti u pitanje opstanak. Posle toliko vekova borbe i toliko žrtava.

Naslednici Svetog Save ignorišu taj narodni bunt. Nekada su predvodili proteste protiv nesreće zvane Slobodan Milošević, dok su sada opčinjeni „prorokom“ sa Andrićevog venca.

Zato je i neodgovor vladike Isihija sasvim očekivan. I sasvim jednoznačan. Neko ko je udisao koviljski tamjan, ne može da ima drugačiji vrednosni sud od svojih bačkih mentora, Porfirija i Irineja.

Kopanje litijuma nije religijisko pitanje, ali se i te kako tiče Crkve. Ako su vernici ugroženi, ugrožen je i njen opstanak. Ne treba nikakvo tehnološko, ni usko stručno znanje da bi se razumele neke činjenice.

Prvo, nigde u svetu se litijum ne eksploatiše u naseljenom području. Zatim, Evropa leži na litijumu, počev od Portugala do Skandinavije, od Francuske, preko Austrije i Češke do Nemačke. I niko ne kopa, niko neće svoju životnu sredinu da žrtvuje. Zar sama ta činjenica ne opominje dovoljno. Zar to nije dovoljno da se i Crkva oglasi?

U SPC ne primećuju ni da je Kosovo predato Kurtiju, da naš narod, naše svetinje, imovina, naši koreni više nemaju nikakvu zaštitu.

Crkva je potpuno pasivna i po drugim pitanjima koja život znače. Na primer, rad nedeljom. Srbija je nesrećna i siromašna zemlja u kojoj vlast štiti interese kompanija, a ne svojih građana. Slobodna nedelja i vikend su hiljadama ljudi i porodica samo pusti san. I šta u takvim uslovima znači Božja zapovest: „Poštuj oca svojega i mater svoju.“ Oni su već poniženi time što moraju da rade nedeljom.

PROČITAJTE JOŠ:

Toga nije bilo ni u vreme komunizma. Nedelja je bila svetinja, a porodice na okupu. Radilo se samo tamo gde se proces nije mogao prekidati.

Sada imamo situaciju da jedan čovek ne dozvoljava da nedelja bude neradni dan. On ponavlja: „Ja sam protiv toga.“ Ne vredi ni što Božja zapovesti poručuje – šest dana radi, a sedmi odmaraj. Crkva ćuti, ne primećuje izrabljivanje majki, supruga, sestara koje nemaju dan za decu i porodicu.

Ne usuđuju se da progovore ni o pohlepi i korupciji, o razvlačenju i otimanju državne (narodne) imovine. Kada je ijedan vladika progovorio o toj pošasti? Kad ste čuli da se neko obrati vlastima uz citiranje zapovesti: Ne kradi, ne svedoči lažno, ne poželi tuđe? Zaboravilo se, ili su to poruke za raju sirotinju.

No, vratimo se litijumu. Iz razgovora sa ljudima u mantijama zaključujem da su mnogi protiv ovog suludog eksperimenta, ali je mali broj onih koji, poput vladike Fotija, smeju da kažu: „Ne dao Bog da se prekopa Srbija. Ako to bude pustinja, šta ćemo onda? Ne može svaka ekonomija biti dobra, ako je cena potpuno uništenje našeg naroda, zemlje i lepote njene, šta će nam to“?

Neka se zamisle patrijarh i članovi Sinoda. Narod će umeti da prepozna ako mu Crkva okrene leđa – i da uzvrati istom merom.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare