zaraza u prodavnicama
Foto: Dragan Mujan/Nova.rs

I onomad kad nas je država "spasavala" tako što nam je "poklanjala" po 100 evra osećali smo se jadno. Sad, kad treba da se prijavljujemo za 30 evra, bolje nam je da ćutimo. To je nešto više od 3.500 dinara.

Prijavljivanje punoletnih građana Srbije za pomoć države od dva puta po 30 evra počelo je preko sajta Uprave za trezor i trajaće do 15. maja. Penzioneri i korisnici socijalne pomoći i lica u zavodu za izvršenje krivičnih sankcija ne moraju da se prijavljuju.

Mi koji treba da se prijavimo ako želimo da dobijemo taj „džeparac“ od države, prevrćemo očima, pljuckamo po društvenim mrežama sav taj ukus poniženja i mučnine zbog informacije o broju nekih drugih ljudi koji su se prijavili već prvog dana.

Jer realno, šta možeš za 30 evra? Daleko od toga da ti to može olakšati život, mnogima ne može ni naročito popraviti dan, da ne pričamo o plaćanju računa za taj mesec.

I besni smo i stidimo se. I onda pričamo o dostojanstvu, „nama ne treba milostinja“. I govorimo „sram ih bilo“. I smejemo se ljudima koji su požurili da se prijave. A onda ipak odlučimo da se prijavimo, jer – „što da im ostavim?“. Uostalom, i tri i po soma je nešto.

 

Puna korpa u samoposluzi – možda se razvuče i na nedelju dana.

Haljina poznatog brenda na sniženju, uz dostavu, da se ne guramo po tržnim centrima.

Tura u kafani, kad bude bilo moguće, taman da se prebrojimo.

Godišnji zakup i naknada za dva grobna mesta, ostane i za cveće.

Na kraju, znamo i da će ih mnogi samo „uzeti i vratiti“, nijedan „poklon“ države nije slučajan.

S tim što ovo baš nije poklon. I u aktuelnoj situaciji, mnogima će značiti više od „džeparca“ koji „ne znaju na šta bi mogli da potroše“. I više od „pranja para preko našeg džepa“. Ni njihove probleme neće rešiti, ali će im pomoći da prežive dan, dva, tri… Možda.

I ako, bar na trenutak, zanemarimo ekipu koja misli da nekome nešto daje, možda je vreme da svi pogledamo u sve one kojima je potrebna pomoć, kojima bi dodatnih 30 evra značilo i koji nemaju luksuz da razmišljaju o tome s koje strane pristižu i da li se njima to sviđa.

Na primer, zamislimo lice beskućnika kojem ostavljamo tri i po hiljade dinara u kutiju, s kojima „nemamo pojma šta ćemo, pa nećemo uopšte“.

Pročitajte još:

Uplatimo na račun bolesnog deteta koje SMS-ovima već mesecima skuplja pomoć za lečenje i kraj se ne nazire – ako nas bude dovoljno, možda će već sledećeg meseca imati lepe vesti.

Doniramo u ideju u koju zaista verujemo, u ekologiju, humanost, bilo šta što bi moglo da nam učini život ovde bar malo dostojanstvenijim, boljim, svetlijim. Pošto oni koji nam „daju“ te pare verovatno neće, niti o tome razmišljaju na taj način.

Ali, ako nadvladamo osećaj mučnine zbog stvarnosti u kojoj smo se zadesili, mi s tih „pišljivih“ 30 evra ipak možemo više od haljine na sniženju i ture pića.

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare