Songbird; Foto: Supplied by LMK / Landmark / Profimedia

"Songbird", prvi holivudski triler o kovidu, gleda samo nekoliko godina u budućnost i biće vam muka. Ne samo od loše glume i jeftine priče.

Dosta pompe podiglo se oko filma „Songbird“ još u najavi. Nije čudno, jer eto u pitanju je prvi holivudski triler koji se bavi još aktuelnom pandemijom, producent je Majkl Bej („Loši momci“, „Armagedon“, „Transformers“…), a u jednoj od glavnih uloga je Demi Mur. Razvilo se i par teorija zavera, čisto da začini atmosferu i – evo, čak ni ja koja zaobilazim blokbastere, nisam imala dilemu da li treba da ga pogledam.

Nažalost, nije mi popravio mišljenje o savremenoj holivudskoj kinematografiji, da se ne lažemo, film mi je užas. Zaplet je jeftin, tok predvidiv, pa i taj silom navučen „happy end“ očekivan. Gluma totalno neubedljiva, čast izuzecima, ali imala sam na momenat utisak kao da gledam tinejdž sapunicu. Međutim, u nekoliko navrata sam se naježila. Jer u nekim detaljima „Songbird“ zaista prikazuje svet u kakvom bismo mogli da se zadesimo ako prihvatimo „novo normalno“.

U tom svetu kovid 23 širi se vazduhom, a broj mrtvih prešao je 100 miliona.

Amerika je zaključana, ljudi godinama ne izlaze iz kuće i sve je tome prilagođeno. Slobodno mogu da se kreću samo oni koji imaju specijalne narukvice – narukvice dobijaju oni koji su imuni, mada neki uspevaju da dođu do njih i na crno.

Pročitajte još:

Oni koji nisu tako snalažljivi (a to su svi „obični smrtnici“) osuđeni su na kućni zatvor i jedini kontakt sa spoljnim svetom imaju preko medija, prozora, dronova i dostavljača koji im ostavljaju namirnice u specijalnom dezinfekcionom sandučetu.

Svakog jutra preko aplikacije mere temperaturu. Ukoliko se ispostavi da im je temperatura povišena, dobijaju upozorenje da ne mrdaju i da dolaze po njih.

A dolazi naoružani tim ljudi u skafanderima koji bolesnika i sve njegove ukućane silom odvlače u „Zonu B“. Ukoliko neko pokuša da pomogne – imaju dozvolu da odmah pucaju u njega…

Na takvoj osnovi lako je razviti razne bizarne ljudske odnose, to je svet gde mladi ljubavni par nikad nije bio zajedno u istoj prostoriji, gde ljudi rizikuju život ako samo odškrinu vrata, gde porodice uzalud pokušavaju da sakriju svoje bolesne (koji možda uopšte i nisu bolesni), gde zbog straha prestaju da važe sve društvene vrednosti i svet se ponovo deli na slobodne i zatvorene, moćne i žrtvovane… Zvuči poznato?

Treba li reći da je u filmu, čak i kad je dobro nekako uspelo da izbori nekakvu malu pobedu, srećan (ili bar donekle normalan) kraj za „obične smrtnike“ ipak negde ostao u vazduhu?

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram