Stojimo u tišini, sa otkucajem Nove godine naša lica su nepomična, udišemo vazduh natopljen mirisom goriva i smogom, a u pozadini čujem i vatromet koji zvuči kao artiljerijska paljba ili bombardovanje kog na svu sreću nema u mom iskustvu, ali ga ima u pričama sa kojima generacijski odrastamo. Misli mi lutaju, skreću tamo amo, dok svom silom pokušavam da osvestim trenutak u kom se nalazim. Želim da taj miris koji osećam konstantno i svakodnevno bude miris koji me podseća i opominje na promenu, a ne na propadanje. Želim da zapamtim osećaj povezanosti sa ljudima dok naša tišina nadjačava tuđe eksplozije. Želim da sam potpuno umno i fizički prisutan jer želim da pamtim taj večnutak.