Dženan Lončarević Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Pop pevač otvorio je ekipi Nova.rs vrata svog muzičkog studija na Tašmajdanu, gde provodi više vremena nego kod kuće.

Kad ukucate u gugl njegovo ime, Vikipedija izbaci – Dženan Lončarević, poznati srpski pop pevač. Pop? Kako za koga. Za neke pop, za mnoge pre i nekakav turbo folk, a ono što je činjenica to je da ovaj Prijepoljac voli muziku više nego išta, u šta smo i sami imali prilike da se uverimo kad smo ga posetili u njegovom studiju na Tašmajdanu. Ono što je manje poznato, to je da upravo ovde, on ima potpuno fascinantnu koklekciju gitara. Među muzičarima i njegovim estradnim kolegama čak kruži priča da samo u tim električnim gitarama Dženan „ima nekoliko stanova“, a da je on zapravo neko ko je uprkos muzici koju stvara odrastao na rokenrolu.

„Kad kažu kolekcionar gitara, mene to odmah podseti na one ljude koji ih samo skupljaju. Ja imam dosta girata, ali ih i sviram. Možda će nekima biti čudno, ali tako je. Šta i koliko vredi, nije ni bitno, ali ima jedna velika stvar u gitarama, a to je duša. Ima dosta gitara koje sam dobio i na poklon. Neke imaju veliku vrednost za mene, a recimo nisu skupe. Generalno sam srećan što imam i posedujem tako veliku kolekciju gitara, i često ih i pozjamim kolegama jer ne volim da stoje. Gitare ako se ne sviraju ne vrede. Sve ono što stoji ne vredi. Nije poenta da stoji tu na zidu i da se ne mrda. Bitno je da se svira“, počinje priču Dženan za Nova.rs.

„Ne smem da ih brojim. Ne smem da imam tačnu brojku ni u glavi. Imam nekih dvadesetak, tridesetak. Koštaju koliko raširih ruke (smeh). Imam jednu giratu koju je pravio jedan naš graditelj iz Beograda, jednu sam dobio od mog sugrađanina Nenada Stojića, jedna je potpisana od Erika Kleptona, ima raznih priča u tim gitarama. Mnogo ih volim, i mnogo sam srećan što ih imam.

Čula sam da si nekad davno bio i metalac?

– Kad sam radio kao metalostrugar. Šalim se. Nisam bio metalac, ali sam roker u duši.

Ko te je otkrio u Prijepolju i kako si se zapravo probio na estradnu scenu?

– Dugi niz godina svirao sam dole po mom kraju. Najdalje što sam zalazio je u Užice i Zlatibor. Moj sugrađanin Marko Klačar je izbacio na Jutjub pesmu koju sam snimio na nekom od nastupa. Krenulo je da ide od ruke do ruke, sa telefona na telefon. Jednog dana me je pozvao vlasnik „Prestiža“ i rekao mi je: „Ti se vrtiš ovde na nekom radiju, niko nema pojma ko si. Ajde dođi da uradimo jednu svirku, pa kako bude – biće“. Tako je i bilo. Došli smo, odradili svirku koja je bila-onako. Sećam se da je tada bio tu pokojni Darko Radovanović, prvi mi je pružio ruku podrške i onda je sve krenulo samo od sebe. Prijepoljci koju su tada držali firmu prebacili su me u Beograd, pa su krenuli nastupi u nekadašnjoj popularnoj „Vanili“. Od tada mi je baš krenulo.

Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Za pesmu Done Ares „To mi nije trebalo“ niko nije čuo sve dok je ti nisi otpevao na jednom nastupu. Misliš li da je to izbacilo i tebe u prvi plan?

„Pesmu nisam prisvojio, pevao sam je samo na svoj način. Dona s tim nije imala problem, dok drugi jesu. Drugi su mislili da sam ja to nešto svojatao, da je to moj lični potpis i pečat. Ja sam samo te pesme koje su bile po strani, a jako su dobre, pevao na svojim nastupima. Drago mi je što mnoge od njih zaživele i što sam neke stare pesme vratio u život. I dan-danas to radim.

Odrastao si u mestu odakle su i mnoge druge poznate ličnosti među kojima su Vlade Divac, Aco Pejović, Ivica Dragutinović i drugi… Da li si i sa njima tada imao kontakt?

– Pejović i ja smo drugari dugi niz godina. Bavimo se istim poslom, čak smo i svirali u istim lokalima. On je malo pre mene došao u Beograd i krenuo tim nekim svojim putem, krenuo u tu medijsku borbu, a ja nešto kasnije. Dobri smo drugari i volimo se jako. 

Ivica Dragutinović?

– On je moj školski drug. Čak smo i sedeli zajedno jedno vreme u klupi. Nikad nisam mislio da će biti ovo što jeste zato što je njegov brat Vujica bio mnogo bolji fudbaler od njega. Ali drago mi je što je napravio takvu karijeru, drago mi je što je moj drugar dugi niz godina, drago mi je što je iz mog Prijepolja. Mi smo lokalpatriote, jedan drugog podržavamo. Igrali smo fudbal u školi, ali nikad nije nešto davao rezultate. Ceo život je više voleo fudbal od bilo kog sporta, dok sam se ja bazirao na nekim drugim sportovima. Ali, nisam verovao da će postići sve ovo. 

Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Jeste li prepisivali u školi jedan od drugog?

– Svašta smo radili. Nismo se svađali nikad, ali stvarno nikad. Srećan sam što sam odrastao u tom nekom periodu komunizma, što sam odrastao u tom nekom finom i normalnom okruženju, što sam nosio kecelju u školi. Znalo se šta se može, šta se sme, šta se ne sme. Imali smo finu edukaciju, nastavnike koji su znali kako i šta treba sa nama đacima. 

A Divac?

– Pa vidi, to je legenda. Njega poznaje ceo svet, tako da sam ja u tom smilu nebitan. Dobar i human čovek. Volim ga zato što je Prijepoljac.

Kako na tebe sada gledaju u Prijepolju? 

-Prijepolje je jako čudna sredina.Tamo ne postoje medijske ličnosti, tamo ne postoje poznati ljudi. Tamo postoje ljudi koji su iz Prijepolja i Prijepoljci te vole. Ili te vole ili te ne vole. Nema sredine.

Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Da li tebe vole?

-Mislim da me vole. To ćeš morati pitati dole ljude. Ja jako volim Prijepolje i Prijepoljce, ne postoji vikend, odnosno nedelja da ne odem tamo da dišem taj svež vazduh.

Šta piješ na svirkama?

– Nećeš mi verovati da sam do pre par godina pio samo vodu. Jednostavno mi nije bilo u glavi da mi treba alkohol. Jednog dana sam probao da vidim o čemu se tu radi. Sad s vremena na vreme popijem po koju čašu, a kad sednemo znamo i da se napijemo. Nikad ništa preterano. Ne odgovara mi nešto alkohol.

Nikada nisi svirao pijan?

– Nisam. Pa ko bi to mogao da uradi?

Mnoge tvoje kolege rade. Neke čak ne mogu ni svirku do kraja da iznesu ako ne popiju bar flašu viskija.

– Ja ne, zaista. Mene jako brzo uhvati, a nisam baš u fazonu da izađem pred ljude pa da ne mogu da sastavim dve rečenice. Moram nešto da kažem, nije to samo da dođem i da pevam. Imao sam dva, tri pijanstva u životu, ali sam iz svega toga izašao kako treba.

Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Kakav je Željko Joksimović kao prijatelj? Da li je nezgodan za saradnju?

– Ne. On je jako precizan. To što ljudi misle da je težak, to je samo njegov profesionalizam koji oslikava njega samog. On ima svoj studio i ima svoje radno vreme. Njegovo radno vreme je od osam ujutru do recimo 15, 16h. Meni je to pokazatelj koliko je čovek predan poslu. On u tom periodu snima, a nakon toga ode kući. To je na kraju krajeva pokazatelj i njegovog života i profesionalnosti.

Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Postoji li neko ko te je savetovao i kome si zahvalan za sav dosadašnji uspeh u karijeri?

– Postoji put koji sam pokušao da pratim i idem putanjom kojom je išao Zdravko Čolić. Čak sam imao priliku da ga upoznam, sednem s njim, popričam. Savete sam prihvatao od svog starijeg brata koji je moj alter ego jer sa strane gleda stvari i govori ovo smeš, ovo bi trebao… Tu je dosta uticao i menadžer Saša Obradović koji je dugi niz godina bio moj menadžer jer ja sam samo pevao, a on radio sve ostalo. Postoje ti momenti kad mi pevači dobijemo krila svesno ili nesvesno. Izboriti se s tim je jako teško ako si sam u svemu tome. Postoje situacije kada te svi tapšu po ramenu, tada znaš da poletiš, a padanje je jako teško. Tu su ljudi da te povuku za rukav i kažu „Stani, gde si krenuo“.